OD RIMSKOG OFICIRA DO VELIKOMUČENIKA

Kroz iskušenja, gubitak porodice i strašna carska gonjenja, neosvojiva tvrđava njegove duše ostala je vera koju je branio Sveti Evstatije.

Jedna kategorija svetitelja naše Crkve jeste ona vojnih lica. Štaviše, ova osvećena klasa iznedrila je mnoštvo Mučenika u ranohrišćanskim godinama. Jedan od njih je i sveti Velikomučenik Evstatije.

sveti evstatije

Živeo je u godinama Trajana (98–117) i Hadrijana (117–138). Bio je vojnik i služio je kao viši oficir u rimskoj vojsci. Njegovo ime bilo je Plakida i bio je idolopoklonik. Uprkos svemu ovome, međutim, bio je pravedan čovek i umeren u svojim željama. Imao je plemenitu dušu i pokazivao saosećanje prema nevoljnicima. Njegova supruga zvala se Tatjana i bili su dobili dva sina. Uživao je veliki ugled u vojsci i društvu.

Jedno neobjašnjivo čudo poslužilo je kao povod da pređe u hrišćanstvo i da zauvek ostavi sujeverno idolopoklonstvo. Bio je otišao u lov u šumu u pratnji svojih vojnika. Voleo je da lovi jelene. Odjednom je ugledao prevelikog jelena, kojeg je počeo da goni da bi ga ubio. Međutim, ugledao je sa iznenađenjem kako između njegovih velikih rogova nosi sjajni krst, u obliku raspetog čoveka. Istovremeno je čuo čudan glas sa mesta jelena, koji mu je govorio: „Plakida, zašto me goniš? Ja sam Hristos, kojeg poštuješ svojim vrlinama, ali me ne znaš!“. Bio je to glas Gospoda Isusa Hrista, isti onaj koji je obratio, istim rečima, apostola Pavla u istinitu veru.

General Plakida se zbunio i pao sa svog konja. Kada se pribrao, upitao je svog nevidljivog sagovornika: „Ko si ti? Javi se da te upoznam“. Glas se ponovo čuo: „Ja sam istiniti Bog, stvoritelj neba i zemlje. Sin Božiji koji sam postao čovek radi spasenja sveta“. General je bio potresen paradoksalnim događajem. Njegova dobra duša primila je spasonosno otkrivenje i ispovedila: „Da, Gospode, verujem ti, pokaži mi šta da radim“. „Idi kod episkopa i traži da se krstiš kao hrišćanin ti i tvoja porodica!“.

Ispunjen emocijom i neizrecivom radšću, Plakida se odmah vratio svojoj kući, gde je prepričao svoje spasonosno viđenje svojim ukućanima i saopštio im svoju odluku da prigrli novu veru, koju je rimska država i mračnjačko idolopokloničko sveštenstvo gonilo sa pomamom. Zatim su svi zajedno otrčali kod episkopa grada i zatražili da se krste. On im je, pošto ih je poučio, dao Sveto Krštenje. Plakida je preimenovan u Evstatije, njegova supruga u Teopisti, a njegova deca u Agapije i Teopist. Promenili su svoja imena zato što su hteli da zauvek ostave u zaboravu svoju idolopokloničku prošlost.

Nakon svog krštenja Evstatije je pohitao na mesto čuda. Pao je ničice na zemlju da bi zahvalio Hristu za veliki dar svog spasenja i spasenja svoje porodice.

Ali zavidni đavo objavio je otvoren rat novokrštenom Evstatiju. Trajan ga je otpustio iz vojske, kada je obavešten da je postao hrišćanin. Strašna kuga izbila je u oblasti u kojoj je živeo. Teško su oboleli i spaseni su čudom od smrti. Takođe su izgubili svoju imovinu i zato su odlučili da se odsele u Egipat. Ali đavolji rat protiv njih se nastavio. Njegova voljena žena bila je oteta i nestala su mu deca. On sam, ispunjen tugom, stigao je u grad koji se zvao Vadisof, gde je počeo da radi fizičke poslove moleći se da ponovo pronađe svoju porodicu. Čudo se dogodilo, Bog je uslišio njegove usrdne molitve i ponovo se sjedinio sa svojom voljenom suprugom i decom.

Posle nekog vremena kuga je prošla i vratio se u svoju domovinu. U isto vreme, car Trajan ga je vratio na dužnost i dao mu naređenje da predvodi pohod protiv varvara, koji su pretili Rimu, zbog njegovog junaštva. Regrutovao je i svoju decu i potukao osvajače do nogu. Osvojio je neosvojive tvrđave i oslobodio hiljade zarobljenika. Zatim se vratio kao pobednik u Rim. Ali 117. godine Trajan je umro i na presto se popeo njegov nećak Hadrijan, koji je strasno mrzeo hrišćane i inaugurisao nova surova gonjenja protiv njih. Novi car je izašao u susret hrabrom vojskovođi Evstatiju, da mu čestita i da ga počasti za spasenje države.

Prva stvar koju mu je Hadrijan tražio bila je da žrtvuje bogu Apolonu, kojeg je smatrao spasiocem Rima i svojim ličnim zaštitnikom, i drugim bogovima. Međutim, herojski Evstatije mu je odgovorio hrabro i otvoreno: „Ja sam hrišćanin, moj care. Verujem u istinitog Boga i nemoj se nadati da ću žrtvovati neživim idolima gnusnih idolopokloničkih bogova“.

Verski pomaman i razvratni car postao je zver od besa. Umesto počasti, naredio je da mu skinu generalsku uniformu i laskanjem je pokušavao da ga ubedi. Ali on je ostao čvrst u svojoj veri, kao i njegova porodica. Tada su počela mučenja. Odveli su ih u ravnicu i pustili izgladnelog lava da ih rastrgne. Ali on ih je poštedeo i nije ih povredio, već im je, poput poslušnog psića, prijateljski mahao repom! Nakon ovoga naredio je da naprave veliku bakarnu volujsku skulpturu, da je užare i da ih zatvore unutra, da umru mučeničkom smrću. Oni su sa zadovoljstvom ušli u strašnu peć, gde su se moleći njihove duše rastale sa ovim svetom i odletele na nebesa. Kada su dželati otvorili peć, pronašli su njihove časne mošti netaknute, što je učinilo da mnogi idolopoklonici ispovede veru u Hrista. Sahranili su ih uz počasti progonjeni hrišćani.