ISTORIJA NOVE GODINE

Kako je započelo proslavavljanje Nove godine i novogodišnjih praznika. Primeri iz istorije

 

Civilizacije širom sveta su slavili početak Nove godine makar četiri milenijuma u nazad. Danas je ustaljen šablon da se Nova godina čeka 31. decembra, pa sve do ranih jutarnjih sati 1. januara. Uobičajeno je da se posete splavovi, žurke, restorani…proslave se provode i na trgovima i raznim mestima gde se uživa u sjanim prikazima vatrometa.

Kako je nastala Istorija Nove godine

Kako je tekla istorija Nove godine kroz vekove

Najranija zabeležena proslava Nove godine datira još u vreme drevnog Vavilona. Za Vavilonce prvi mlad mesec nakon ravnodnevnice simbolizovao je dolazak nove godine. Ovaj događaj obeležen je masovnim religijskim festivalom koji se nazivao “Akitu”. Uz proslavu nove godine, “Akitu” je slavio i mitsku pobedu vavilonskog boga Marduka nad zlom boginjom mora Tiamatom i imao je veoma složenu političku funkciju. Tokom ovog festival je krunisan novi kralj ili je trenutnom vladaru simbolično produžavan mandat.

Kako je istorija napredovala, svetske civilizacije su razvile veoma složene kalendare, a prvi dan godine je obično bio vezan za neki bitan poljoprivredni ili astronomski događaj. U Egiptu je, na primer, godina počinjala sa poplavom Nila, a to se podudaralo sa uzdizanjem zvezde Sirijus. Prvi dan kineske nove godine dolazio je sa drugim mladim mesecom nakon zimskog solisticija.

Rani rimski kalendari sastojali su se od 10 meseci i 304 dana, a navodno je kreiran od strane Romula, jednog od osnivača Rima u VIII veku p.n.e. Numi Pompiliju je pripisano dodavanje meseci koje su tada nazivali “Januarius” i “Februarius”. Kroz vekove, kalendar je izgubio sinhronizovanost sa Suncem, pa je 46. godine p.n.e. breme palo na Julija Cezara da problem reši sa najistaknutijim matematičarima i astronomima svog vremena. Tada je nastao Julijanski kalendar, koji podseća na još moderniji Gregorijanski kalendar koji većina država koristi danas.

Kao deo svoje reforme, Cezar je za prvi dan Nove godine uzeo 1. januar, delom da počast oda Janusu, rimskom bogu početaka. Rimljani su slavili tako što su Janusu prinosili žrtve, razmenjujući poklone među sobom i dekorišući svoje kuće sa listom lovora i idući na vrlo “interesantne” žurke.
Hrišćanske vođe su vremenom menjale datum Nove godine u skladu sa religijskim događajima koji su imali više značaja, npr. 25. decembar ili 25. mart. Papa Gregorije XIII je ponovo uspostavio 1. januar kao dan Nove godine 1582. godine.

U mnogo zemalja slavlje počinje 31. decembra – na novogodišnje veče. Oni koji proslavljaju uživaju u hrani i piću, sa verovanjem da će to doneti više sreće u nadolazećoj godini.

Ustaljeno je još okupljanje na trgovima gde ljudi uživaju gledajući vatromet i pevajući pesme kao dobrodošlicu Novoj godini. Zemlje gde se govori engleski naročito preferiraju pesmu „Auld Lang Syne“. Što se tiče novogodišnjih obećanja, veruje se da su čak i Vavilonci imali sličan običaj, samo što su oni svoja obećanja polagali bogovima, time su se nadali da će im godina početi na pravi način.

U SAD, najpoznatija tradicija je bacanje gigantske lopte na Tajms Skveru u Njujorku tačno u ponoć. Milioni ljudi širom sveta prate ovaj događaj, a on se dešava skoro svake godine od 1907. godine. Lopta je počela kao skromna, sa svega 350kg, da bi danas imala skoro 6 metara u prečniku, a težila mamutskih 5.500kg. Razni gradovi su ovu tradiciju prilagodili sebi i sada imaju slične manifestacije.

 

Strahinja Ristić

Izvor: www.novagod.com