SVEDOČANSTVO ARHIMANDRITA

Stari fakir je i dalje sedeo u istom položaju. Mesečina je dala svemu fantastične oblike. Nehotice, svi su zaćutali, iščekivajući šta će se dogoditi.

 

Arhimandrit Nikolaj Drovjazgin, koji je napisao ovo svedočanstvo, jedan je od mnogih mučenika ateističkog režima u SSSR, koji je ostvario blistavu karijeru kao kapetan broda.

fakirevo čudo

Bavio se okultizmom, ali pošto se spasao sa brodoloma čudom Svetog Serafima Sarovskog, išao je na poklonstvo sarovskom čudotvorcu i tamo se odrekao svoje zemaljske karijere i svojih veza sa okultistima, postavši monah. Posle rukopoloženja u čin sveštenomonaha, služio je kao misionar u Kini, Indiji i Tibetu.

Godine 1924. je ubijen u svojoj keliji rukom „nepoznatih lica“, što se smatra osvetom tamnih sila okultizma.

„Jednog čudesnog jutra naš parobrod se približavao ostrvu Cejlon (Šri Lanka). Na palubi su bili putnici, uglavnom Englezi, sa svojim porodicama, oduševljenim divnim prizorom očaravajućeg ostrva. Prispeli smo u Kolombo. Tek smo uveče izašli na obalu zbog velike vrućine.

Pukovnik Eliot je poeo grupu od osam ljudi i žena u grad i predložio: ‘Dame i gospodo, želite li da posetimo jednog ovdašnjeg mađioničara – fakira?’ Svi prihvatiše predlog.

Bilo je već veče kad smo stigli na jedan mali proplanak u džungli, gde se nalazila koliba i pokraj nje gorela je vatra. Tu je sedeo, skrštenih nogu, mršavi starac sa turbanom na glavi, nepomično zureći u pravcu obale.

Uprkos našem bučnom dolasku, starac je nastavio da sedi nepomično, ni najmanje ne mareći za nas.

Odnekud iz mraka pojavio se mladić i nešto tiho zapitao pukovnika. On je namestio stolice za našu grupu u polukrug oko vatre. Podigao se mirisavi dim. Stari fakir je i dalje sedeo u istom položaju. Mesečina je dala svemu fantastične oblike. Nehotice, svi su zaćutali, iščekivajući šta će se dogoditi.

– Pogledajte drvo! – uzvinula je uzbuđeno gospođica Marija. Svi smo uperili pogled na drvo ispred kojeg je sedeo fakir. Ono je gubilo svoj oblik pod treptanjem čudne svetlosti, jače od mesečine.

Uskoro se i talasasta površina mora takođe promenila pod izlivom svetlosti. Nebo je postalo plavo. U daljini, na moru, pojavio se beli brod. Na naše čuđenje, mi smo prepoznali svoj brod koji se približavao gradu Kolombo. I što je najčudnije – mi smo na palubi broda prepoznali sami sebe!

Treba da znate da se to desilo pre pojave kinematografije, tako da niko nije mogao ovako nešto ni zamisliti.

Svako je video samog sebe, na palubi broda, kako razgovara i smeje se sa drugima. Ja sam čak video i našu maskotu, voljenu majmunicu Neli, kako jede banane.

Svi smo bili uzbuđeni. A ja sam potpuno zaboravio da sam monah i sveštenik i mislio sam da ovaj spektakl nema veze sa mojim činom. Omađijanost je bila toliko moćna da su i moj um i moje srce bili ućutkani. Moje srce je počelo bolno da lupa, kao na uzbunu. Naglo sam se osvestio. Celim mojim bićem ovladao je strah…

Usne moje počele su da izgovaraju Isusovu molitvu: Gospode Isuse Hriste, Sine Božiji, pomiluj me grešnog!

Odmah sam osetio olakšanje, kao da su neki misteriozni lanci spali s mene. Moja molitva je postala usredotočenija i njome se moja duša povratila. Kad sam pogledao na fakirevo drvo – ona svetla izmaglica je nestala. Video sam samo svetlost mesečina – i fakira kako ukočeno sedi pokraj vatre. Moji saputnici i dalje su bili hipnotisani fakirevom slikom na moru!

No, nešto se očigledno događalo sa fakirem. On se iskrivio na stranu. Mladić je pritrčao zbunjeno. Seansa je naprečac prekunuta.

Duboko uzbuđeni ovim prizorom, moji prijatelji živo su razmenjivali svoje utiske, ne znajući zašto je ovo priviđenje naglo presečeno. Mladić je ovo protumačio iscrpljenošću fakira, koji je i dalje sedeo nagnute galve, ne obraćajući pažnju na prisutne. Fakir je bio nagrađen bogatom napojnicom, koju mu je mladić sakupio od zahvalnih gledalaca ovoga „čuda“.

Moji prijatelji su krenuli nazad u grad. Ja sam se nehotice osvrnuo – i zadrhtao od neprijatnog osećanja: moj pogled se ukrstio sa pogledom fakira. On je bio pun mržnje. To je trajao samo tren, pa je opet zauzeo uobičajen ukočen stav.

Ipak, taj ledeni pogled otvorio mi je zauvek oči da uvidim čijom moći je bilo proizvedeno ovo „čudo“.

Iz knjige „O zlim dusima“