VUDI ALEN I JA
Kao Vudi vidi pljosku u mom džepu od kaputa i bala mu kreće iz usta. Pije mu se, nema šta. Na ivici je recidiva.
– Glasno se smeješ! – kaže mi Vudi.
– Pa tako treba, tako si ti negde izjavio za štampu.
– I neurotično se cerekaš! – dodaje mi Vudi Alen u obraćanju.
– Pa, da, ali jedino tako možemo nasmejati ljude! – kažem Vudiju.
– Ma ne, bre, magarče jedan, ti si glumac i ti se ne smeješ! Smeje se publika, dama u prvom redu, rošavi klinac u prvom redu, ćopavi Bili u poslednjem redu U pozorištu, ali ne i ti, blesavče jedan.
Sad me grč hvata u želucu i samo fali tren, dok ste rekli keks, da planem i da Vudi Alenu skrešem u lice sve – i da preteruje s kritikama, ali koje mi meni, u snu, u zadnjem redu u pozorištu, dok gledam lokalnu predstavu, nimalo ne prijaju!
– Ja sam solidno lečeni neurotučar! – kažem Vudiju.
– Pa šta? Jesi li trčao kod psihijatra, kada te uhvati panika ili duvao u papirnu kesu?
– Ni jedno ni drugo – kažem Vudiju.
– A jesi probao ekstazi!? – pita me Vudi.
E sad ga već pretera, sad ću da mu kažem ja, kakva su Vam to pitanja, ali onako dremam, više lucidno sanjam, plitko spavam, jer u pozorištu je jako toplo, dok napolju vetar ujeda, ovaj ukrajinsko-ruski ledeni talas.
– Probao sam travu!
– Pa šta, svi mi filmadžije smo čvaknuli svakakav šit, pa živimo. Jea! – uzviknu Vudi.
– Ali niste, kao ja u pidžami, pobegli sa lečenja.
– U bre, sinko, pa nisi imao pidžama parti. E, to ti je klub solidno lečenih alkoholilčara, tamo na aveniji u Njujorku. Mi nekad u pidžamama napravimo, em parti, em pride, prošetamo do Central parka, do klupa i drveća, u pidžamama, jer smo se otresli gadnog poroka – kapljice vatrene vode, kako su ga crvenokošci Indijanci zvali, ovaj, viski, mislim. Gle pljoska!
Kao Vudi vidi pljosku u mom džepu od kaputa i bala mu kreće iz usta. Pije mu se, nema šta. Na ivici je recidiva.
– Nemojte gospodine Vudi, to je obična voda! Toplo je, pa cugnem… Nemojte, gospodine Vudi… Šta nije sramota ako imaš psihića zbog cuge. Evo ti, kada si zapeo, i ona obična voda se pretvara kao šljivka rakija. Aj Vudi, dušu otvori.
Prekrstih se. Da nazdravim i ja, iz pljoske…
Kad iščeze sva ona smejurija s početka priče, u pozorištu sam, i jedna lutalica, dva-tri sedišta od mene, em bazdi na beo luk, em smrdi k’o jarac, em njemu viri iz džepa u prljavom kaputu ta prokleta pljoska.
Predstava se već završila i mora se dalje, a ovaj februarski hladan vetar mi od smrada u nozdrvama, donosi olakšanje. Uh, kad preživeh kritike od Vudi Alena. Da, i da se smejem!?