LJUBAV UVEK VAŽI

Kad mi srce zatreperi kao ptica u ruci, prepuno sazrelog osećanja sete, skučenosti, straha ili tuge, odlazim na duže ili kraće putovanje oko sveta.

Nikad ne idem sama. Za društvo biram isključivo muziku, koju godinama po kalupu duše biram i od zaborava čuvam. Teskoba me uvek prvo u kafanu sa dobrom muzikom odvede, tamo me za dugačak put pripremi, kroz sećanja nežno sa rukom u ruci sprovede i do nedosanjanih snova dovede.

ljubav važi

Putovanje već duže vreme započinjem pesmom, „Od ludila do ludila“. Pažljivo nižem baladu po baladu uz obaveznu harmoniku, koju upotpunjuju violine, gitara i kontrabas. Muziku slušam najglasnije što mogu. Puštam je da me preplavi snažno, muški, ali ipak nežno poput mora. Imam pesmu za svaku emociju. Veoma brzo, muzička magija počinje da deluje. Sve više osećam njenu isceliteljsku moć. Umesto mene muzika progovara, dopire do svakog nerva, do svake koske. Osećanja se smenjuju, a pesme mi pale vatromet u duši, koji mi razbija komplikovane emotivne čvorove. Osnažena, podižem branu da emocije oslobođene poteku.

Iz kafane ispraćena omiljenom pesmom, sedam na svog vernog, vitkog, crnog pegaza koji me uvek dočekuje raširenih krila dobrodošlice. Ukoliko mu ništa ne kažem, već ga samo čvrsto zagrlim oko vrata, letimo brzo i sigurno preko uralskih planina sve do sočnih, zelenih stepa, gde nas dočekuju zvuci mnoštva ciganskih violina. Polako, u tišini, takoreći neprimetno, najpažljivije što možemo se spuštamo na travu, pazeći da slučajno ne pokidamo oblak gusto isprepletanih jecaja violina.  Počinjem da lebdim zahvaćena vrtlogom strastvene, dramatične muzike, koja me obmotava poput svile. Berem Mesečevu travu od koje i najteže rane zarastaju. Sigurna sam da će mi trebati.

Sa divljenjem i poštovanjem klanjam se muzičarima. Molim ih da nastave, ali ako mogu, zajedno sa horom i ostalim orkestrom. Kao vilenjaci iz obližnje brezove šume, prilazi mi ostatak orkestra u pratnji velikog, muško ženskog hora. Veličanstveni koncert započinju kao i uvek ruskim romansama, na koje se prirodno nadovezuju njihove vanvremenske narodne pesme, koje vešto pletu muzičku čipku satkanu od tuge i radosti. Ponovo sam ostala bez daha, ali sad od ushićenja. Ubrzo se među tonove gudačkih instrumenata upliću bogati zvuci harmonike i treperavi, temperamentni zvuci tamburica, balalajki i gitara. Muzika se poput veličanstvenog planinskog vodopada snažno preliva po meni. Konačno od tuge i briga očišćena, dišem slobodno, punim plućima, a iskre radosti pale nadu i životnu volju u meni. Unutrašnju harmoniju sam uspostavila i spremna sam da krenem dalje.

Na sigurnim leđima pegaza nastavljam let prema grčkim morima. Ne znam grčki, ali zato njihovu muziku osećam i razumem i nije bez razloga što Grke i njihova mora toliko volim. Jedva čekam da sletimo na neku od plaža, da uživam u zvucima buzukija koji i najtvrdokornije srce nateraju da zatreperi. Opet su mi oči suzne, a ništa me ne boli. Mora da je od morske soli. Polako prelazim na grčke balade. I dalje ništa ne razumem, ali mi sve na ljubav mirišu. Za mene je njihova muzika jedna od najmoćnijih na svetu, ako zatreba i planine mogu da pomere. Boravak u Grčkoj završavam sirtakijem koju igram na predivnoj peskovitoj plaži.

Uživam u slobodi bez granica, i na krilima mašte sa jatom galebova letim ka Bosforu u Istanbul. Slećem na jedan od najlepših brodova i krećem na krstarenje na kojoj se sluša popularna, moderna, turska muzika. Krvotokom mi prenose ljubavnu čežnju, začinjenu ljubomorom. Opet mi se pravi zamršeno klupko u duši za koje će mi trebati vreme da ga odmotam. Toliko smo različiti, a opet na neki način slični. Volim tu njihovu orjentalnu, osećajnu, romantičnu, pomalo mističnu i pre svega strasnu, ali najčešće tužnu muziku. Da li je moguće da sam postala negovateljica tuge i melanholije?

Zamršeno klupko odmotavam i pažljivo osećanja u drugom pravcu premotavam. Ubrzo dobijam želju da se na snažnom albatrosu u Izrael sjurim. Tamo me čeka prava muzička riznica. Ipak od svega najviše volim da slušam njihovu energičnu, ponosnu i radosnu muziku. Umorila sam se od tuge i melanholije. Pošlo mi je za rukom da se neprimetno ušunjam na jednu veliku svadbu na kojoj po ko zna koji put slušam njihovu narodnu „Hava Nagila“ ili u prevodu „Radujmo se“ pesmu. Zarazna je poput smeha. Znam da nema smisla, ali uvek poželim da pesmu sviraju sve dok me sreća savlada i uspava.

Iz Izraela, ogrnuta vetrom, letim u Italiju. Obožavam njihovu glasnu, provokativnu, rok muziku koja često u glasovima izvođača kao da sadrži i primese šmirgl papira. Posle roka prelazim na pop muziku, gde prednost dajem Erosu Ramazotiju. Njegov duet sa Tinom Tarner mi je i dan danas neprevaziđen. Opet sam se naježila. Italijanski jezik je već sam po sebi toliko melodičan i lep, pa nije čudno što su im pesme toliko pevljive, tople i temperamentne baš kao i sami Italijani. Uz njihove pesme proputujem celom Italijom. Za mene je to najlepša zemlja na svetu. Pesmama i gledam i osećam i mirišem i upijam svu lepotu koju ova zemlja ima.

Čekam pogodan vetar da me u Francusku odnese. Redovno uživam u njihovoj umiljatoj, zavodljivoj, pomalo luckastoj muzici, sa primesama afričkog i arapskog ritma. Kad njihove pesme biram, imam osećaj kao da sam ušla u omiljenu poslastičarnicu. Ne mogu da odolim ni popularnim šansonama, ni veseloj folk pop muzici, ni stidljivo plačljivoj pop muzici, ni šarmantnoj, pomalo lascivnoj uličnoj muzici. Muzika im je jedno od ogledala duše, pune različitih muzičkih začina, mirisa, kreativnosti, estravagancije i umetničke elegancije.

Španija je moja sledeća destinacija. Akustična gitara mi je sinonim za špansku muziku, prepunu kontrasta. Čas je temperamentna, brza, dramatična, puna fantazije i glasna, a s’druge strane je kao mačka, mazna, opuštajuća i razgaljujuća. Opuštena, nema, lepotom dotaknuta, tiho srećna, sa probuđenim čulima, spremna sam za slušanje muzike iz Latinske Amerike.

Sunce mi je poslalo nebeski most u duginim bojama, čiji se drugi kraj nalazio na obalama Južne Amerike. Bilo mi je dovoljno svega nekoliko minuta da ga pređem i nađem se u vrtlogu sambe, salse, rumbe, latino džeza i ča ča na ogromnom plesnom podijumu. Uz ludi ritam, diktiran glasnim udaračkim instrumentima, gitarama čije su žice dovedene do pucanja, dobijam infuziju mladosti uz koju igram dok mi se mašta ne umori. Posle ovoga neizbežan je argentinski tango, najstrastveniji, najelegantniji i najerotičniji ljubavni ples. Ponovo se čuju harmonika, violine i kontrabas, a ja plešem kao nikad do tada. Završavam svoj boravak uz pesme Riki Martina, Dženifer Lopez i Marka Entonija.

Došlo je vreme da se vratim kući.

Muzičko putovanje ili moju muzičku terapiju ne mogu tek tako da završim. Raspoložena, srećom napunjena, moram da preslušam i našu domaću rok i pop muziku. Kraj je, tek kad dam odgovor Zdravku Čoliću koji me pesmom „Mala“ pita: „Mala, samo mi kaži, Mala, da l’ ljubav važi, Il’ više ne važi?“ Ne znam kako mu ne dosadi, da mi uvek postavja ista pitanja? Pa, naravno da ljubav uvek važi.