ČESMA

Jednom, u vreme velike suše, kad se i reke povukoše, kad bunari presahnuše, ona ista česma i dalje teče.

Na puteljku, ispod šumarka, izvire česma. Ne od kamenja zidanog, već prosto, zemlja se otvorila, i iz nje izbija bistra, hladna voda.

česma

Nema korita, već voda pravi svoje brazde, traži sama sebi put. Uvek čista, uvek hladna, kao da dolazi iz neke duboke, skrovite riznice. Ko se napije, osveži se, kao da mu duša primi novu snagu.

Stariji ljudi vele da tu česmu ne valja zatirati, niti joj put pregraditi. „Ako je začepiš,“ govore, „sama će sebi provaliti drugi prolaz, a onome ko je zatvori nesreća se navali.“

Tako i ostade – niko ne dira, a svi piju. Česma ne presušuje, leti ni zimi.

Jednom, u vreme velike suše, kad se i reke povukoše, kad bunari presahnuše, ona ista česma i dalje teče. Selo se tada okupi oko nje. Dolazili su ljudi iz dalekih sela, dovodili stoku, skupljali vodu u kablove i burila. Svi blagodare, a niko ne zna otkud i zašto ona nikad ne presuši. Samo se krstili i govorili: „Bog je dao.“

Jedan mladić iz sela, drzak i nevaljao, dođe da se ruga. Kaže: „Eto, voda izbija iz zemlje, kao svaka druga. Ja ću da je zatrpam, pa da vidimo šta će biti.“ Poče kamenjem i zemljom da zasutava izvor. Ljudi ga zaustavljaju, mole ga, odvraćaju – ne daj, grehota je, ostavi. Ali on ne haje. Uhvati se posla i već skoro sve zatrpa. U tom trenu, voda probije drugde, jače i snažnije, odnese kamenje i zemlju, pa šiknu visoko, kao stub. Mladić pade, voda ga obori, zamuti ga, i kad ga izvadiše, već beše bez glasa i daha.

Od tog dana, niko se više ne usudi ni pomisliti da zatvori česmu. A ona i dalje izbija, bistra i hladna, kao i pre. I ko god popije, oseti da mu se nešto u srcu umiri i razvedri.