U PONORU

Kasnije, te iste noći, stajali su obojica na mostu. Vetar je duvao kroz rascepljene daske, voda je šumela dole, crna i bez dna.

U kafani na periferiji grada, zadimljenoj i bučnoj, sedeli su radnici. Stolovi su bili lepljivi od prosutog vina, na podu su škripale daske pokrivene opušcima i muljem.

u ponoru

Negde u uglu zvečala je harmonika, a kroz pesmu i galamu probijao se ženski smeh – hrapav, napukao, težak od pijanstva.

Za jednim stolom sedela su dva druga: Ivan i Petar. Njihove ruke, ispucale od rada, tresle su se dok su dizali čaše. Pili su brzo, kao da žele da što pre uguše u sebi nešto što ih je mučilo.

– Eh, Petre – reče Ivan, brišući brk rukavom – sve je propalo. Nema nam života. Nema! – I razlije vino po stolu, pa pogne glavu.

– Ćuti, Ivane, šta vredi govoriti. Eto, popijmo još – odvrati Petar i nasmeja se, ali osmeh mu beše prazan, bolan.

Zaćutali su. Obojica su gledala ispred sebe, u tamu, u ništavilo. Čaše su se praznile, misli tonule.

U jedan mah, Ivan se nagnu ka Petru i šapnu:

– A znaš li ti, brate, da je najbolje… da skočimo? Da sve svršimo?

Petar ga pogleda mutnim očima, dugo, pa klimnu glavom:

– Znam.

Kasnije, te iste noći, stajali su obojica na mostu. Vetar je duvao kroz rascepljene daske, voda je šumela dole, crna i bez dna. Nebo je bilo nisko, bez zvezda.

– Hajde, Ivane… – reče Petar promuklo.

Ivan raširi ruke, kao da hoće da zagrli mrak. I bez krika, bez reči, baci se u ponor. Voda se samo zapenila i zatvorila nad njim.

Petar stade još tren, ukočen, pa se i on nagnu i nestade.

Ujutru su ih našli ribari – izvučena tela, mrtva, bleda, sa grčem u licu koji je ličio i na užas i na olakšanje. Ljudi su stajali oko njih, pljuvali u stranu, i odmahivali glavom:

– Eto, opet pijanstvo… opet nesreća.

A niko nije znao koliku su tamu obojica nosila u sebi i kakav je to bio ponor, dublji i strašniji od onoga u reci.