RUKE
Gledao sam ih dugo, i nisam mogao da ih shvatim. Jesu li to iste ruke koje su mogle ubiti i pomilovati, uništiti i stvoriti, zakleti se i izdati?
Sjećam se jednih ruku. Bile su velike, žilave, ispucale i tamne, s krupnim, nespretnim prstima i raširenim noktima. Uvijek umazane od kreča, od boje, od prašine, od zemlje. Činilo mi se da su te ruke stalno nešto lomile, trgale, gurale, tukle.
A onda sam vidio da te iste ruke znaju biti nježne. Kad bi podizale dijete iz kolijevke, činilo se da se boje vlastite težine. Kad bi primile knjigu, prevrtale su listove polako, s nekim poštovanjem. Kad bi dohvatile violinu, postajale su lake i sigurne, kao da nikada nisu radile teški posao.
Gledao sam ih dugo, i nisam mogao da ih shvatim. Jesu li to iste ruke koje su mogle ubiti i pomilovati, uništiti i stvoriti, zakleti se i izdati?
Često sam se pitao šta one zapravo jesu. Samo oruđe, produžetak tijela, ili nešto više – poseban život, vlastita volja, vlastiti karakter?
Jednom sam usnio da su te ruke hodale same, bez čovjeka. Kretale su se polako, opipavale zidove, tražile nešto u tami. I kad su me dotakle, zadrhtao sam – hladne, žive, tuđe, a opet poznate.
Probudio sam se s osjećajem da nas ruke odaju više nego oči, više nego riječi. Da je u njima skrivena naša sudbina: sve što smo činili, sve što ćemo činiti.
I od tada, kad god pogledam u svoje ruke, pitam se: šta će još one učiniti, dok se ne zaustave zauvijek?
Leave A Comment