BEŽINA LIVADA

Sećanje na Bežinu livadu, na noć, vatru i dečje glasove, ostalo je u meni kao tiha, tužna slika ruske prirode i narodne duše.

Vraćao sam se kasno s lova. Dan je bio topao, ali se prema večeri navukla gusta izmaglica. Sunce je već zašlo, a ja sam, umoran i zamišljen, izgubio pravi put kroz šumu. Konj je polako išao, ja sam se osvrtao, pokušavajući da prepoznam poznate znake, ali oko mene je bilo samo drveće, senke i tišina.

bežina livada

Noć se spuštala brzo. Šuma je postajala tamna, a nebo jedva vidljivo kroz guste krošnje. U jednom trenutku začuo sam glasove i ugledao slabašan plamen vatre. Prišao sam bliže i video grupu seoskih dečaka okupljenih oko logorske vatre na livadi.

To je bila Bežina livada.

Dečaci su čuvali konje koji su mirno pasli u mraku. Bilo ih je petoro: Pavluša, Iljuša, Kostja, Feđa i Vanja. Seli su oko vatre, a plamen im je osvetljavao lica — ozbiljna, zamišljena, gotovo odrasla.

Ja sam seo malo dalje, u senku, i oni me nisu primetili.

Razgovarali su o čudnim i strašnim stvarima.

Iljuša je pričao kako je jednom video domovoja u staroj vodenici. Govorio je tiho, ali uvereno, kao da prepričava nešto što se zaista dogodilo. Ostali su slušali pažljivo, povremeno se krsteći.

Kostja je dodao priču o rusalci koja se pojavljuje kraj reke i doziva ljude po imenu. Njegov glas je drhtao, a oči su mu sjajile od uzbuđenja i straha.

Feđa, najstariji među njima, slušao je ćutke, ponekad se podsmehujući, ali se i na njegovom licu mogla videti nelagodnost. Pavluša je bio najmirniji — hrabar, razuman dečak, koji je, iako je verovao u čudne pojave, govorio o njima bez panike.

U jednom trenutku, iz tame se začuo neobičan zvuk — kao da je neko zastenjao. Dečaci su svi odjednom zanemeli. Konji su se uznemirili. Pavluša je ustao, uzeo štap i krenuo prema mraku da proveri šta je. Ubrzo se vratio, smešeći se.

— To je samo ždrebac — rekao je. — Ništa strašno.

Razgovor se nastavio. Vatra je pucketala, zvezde su se pojavile na nebu, a livada je bila obavijena noćnim mirom. Slušao sam ih sa čudnim osećanjem: u tim dečjim pričama bilo je nečeg dubokog, iskonskog — straha, vere i poezije naroda.

Kasno u noć, umor me je savladao. Ležeći u travi, gledao sam u nebo i slušao njihove glasove dok nisu postali tiši i ređi. Ubrzo su i oni utihnuli.

U zoru sam se probudio. Livada je bila obasjana blagom svetlošću, a dečaci su već skupljali konje. Pavluša me je primetio i prišao.

Pozdravili smo se kratko. Zatim su, jedan po jedan, odjahali, nestajući u jutarnjoj magli.

Kasnije sam saznao da je Pavluša iste godine poginuo — pao je s konja.

Sećanje na Bežinu livadu, na noć, vatru i dečje glasove, ostalo je u meni kao tiha, tužna slika ruske prirode i narodne duše.