BRAČNI ZAVET PRED BOGOM

Nezaobilazni preduslov čvrstog hrišćanskog braka jeste vrlinski život supružnika na temelju svetih tajni Crkve. U suprotnom, svaka trivijalnost može postati „nepremostiva“ prepreka.

Kako svetotajinski život Crkve predstavlja predukus Carstva Božijeg i objavljuje slavu vječne pobjede nad smrću, tako i sveta tajna braka jeste proslavljanje novovjenčanih i njihovog potomstva u Carstvu Božijem.

hrišćanskog braka

Shodno zapovijesti koja je data Praroditeljima, Crkva blagosilja mladence radi rađanja djece i umnoženja roda ljudskog, ali ih takođe vidi i kao proslavljene pred Bogom, na šta ukazuju riječi sveštenika na vjenčanju: „Gospode Bože naš, slavom i čašću vjenčaj ih“. Na dublju vezu između mladenaca ukazuju i riječi apostola Pavla iz Poslanice Efescima: „I biće dvoje jedno tijelo. Tajna je ovo velika, a ja govorim o Hristu i o Crkvi“ (Ef. 5, 20-23). Dakle, samo onaj brak koji je upodobljen odnosu Hrista i Crkve i osvećen evharistijskim blagoslovom Crkve, jeste sveta i blagoslovena tajna.

Savremeno društvo, pa čak i onaj njegov dio koji se naziva hrišćanskim, umnogome je daleko od ovakvog poimanja svete tajne braka. Statistike pokazuju da je svake godine sve veći broj razvoda brakova, među kojima je i znatan broj crkvenih. Ostavljajaći po strani pitanje smislenosti i dopuštenosti crkvenog razvoda, treba najprije potražiti uzroke ovakvog stanja. Pri tome, svako razmišljanje na ovu temu ujedno treba da sadrži i ukazivanje na neophodnost vaspostavljanja liturgijskog vršenja svete tajne braka, kao i ostalih svetih tajni. Međutim, pošto je u današnjem poretku stvari iluzorno očekivati ozbiljnije pomake po tom pitanju, uputno je činiti sve što je moguće kako bismo se u kontekstu crkvene i svetootajinske prakse makar za korak približili potrebnoj i poželjnoj akriviji.

Ono što se javlja kao pogrešan pristup, već na samom početku, jeste odsustvo obuhvatnijeg predbračnog ispita. U suštini, ovaj ispit treba da predstavlja provjeru poznavanja istina pravoslavne vjere onih koji žele da stupe u brak, zatim temeljnu pouku o hrišćanskom braku i svetosti bračne zajednice, o vaspitanju djece, te međusobnim dužnostima supružnika kao „nošenju bremena jedan drugoga“ (Gal. 6, 2). U većini slučajeva, međutim, ono što bi trebalo da bude predbračni ispit svodi se na nekoliko tehničkih pitanja kojim se uglavnom potvrđuje da su kandidati kršteni, te ostaje samo da se ugovori termin obreda. Nerijetko se dešava da sveštenik mladence prvi put vidi tek na sam dan vjenčanja, a on je taj koji je bio dužan da prethodno upozna buduće supružnike o uzvišenosti hrišćanskog braka i o tome šta podrazumijeva bračna sveza.

Često se od strane onih koji žele da stupe u svetu tajnu braka čuje stav kako jedinu važnost pridaju crkvenom vjenčanju dok građanski brak doživljavaju kao nešto neobavezno i manje važno („običan papir“). Takvom stavu treba suprotstaviti gledište po kojem Crkva nije ta koja sklapa brak, na način na koji to čine građanske institucije i zakonodavstvo, već ona blagosilja već sklopljeni brak. Autoritetni kanoničari i liturgičari daju potpuno određen i saglasan odgovor da savremeni crkveni brak nije nekakav novi, specijalni produkt hrišćanskog tla, nego predstavlja ništa drugo do prepis (repristinaciju) starog, rimsko-građanskog braka, presađenog na novozavjetno tle i takoreći hristijanizovanog. Za osvećenje hrišćanskog braka (koji se sklapao po tada važećim građanskim običajima) bilo je dovoljno redovno učešće supružnika u Evharistiji. Recepcija građanskog braka u hrišćanskom kanonskom ustrojstvu i bogoslužbeno-liturgijskoj sferi odvijala se putem “bračnih crkvenih molitava i blagosiljanja“. Građanski brak i njegovo crkveno osvećenje savršavani su u različito vrijeme i po takvom poretku da se prvo vršio juridički akt braka, a potom se on „osnaživao“ ili „pečatio“ crkvenim dejstvom koje, uslovno govoreći, može biti nazvano crkvenom recepcijom građanskog braka. Tako posmatran, čin vjenčanja je zapravo potvrda da Crkva, tj. konkretna evharistijska zajednica, od tog trenutka novovjenčane vidi ne više kao dvoje, nego kao jedno tijelo (Mt. 19, 6). Prema tome, uvijek je potrebno opominjati mladence i na potrebu sklapanja braka pred građanskim institucijama, čemu treba da slijedi vjenčanje u Crkvi. Tako bi se lakše došlo i do obnavljanja prakse liturgijskog vjenčanja, jer bi se svadbeno veselje i sve ono što ga prati moglo vezati za građansko vjenčanje, a sveukupna pažnja novobračnih mogla neometano usmjeriti ka pripremi za svetotajinsko, liturgijsko vjenčanje koje podrazmijeva pričešće novovjenčanih. Sve ovo treba da imaju u vidu, kako sami mladenci, tako i sveštenoslužitelji koji ih spremaju za ovu svetu tajnu.

Crkva uči i zapovijeda da u odnosima čovjeka i žene sve treba da bude sveto i božansko. Po riječima ave Justina, „braku je cilj što i čovjeku kao ličnosti, što i ženi kao ličnosti: da sav život njihov bude sveto i revnosno služenje Bogu, bogosluženje.“ U Poslanici Efescima, Apostol Pavle poziva: Muževi, volite svoje žene kao što i Hristos zavolje Crkvu (Ef. 5,25). Iz ovog poziva vidimo kolika se vjernost traži od supružnika i koliko je međusobne ljubavi potrebno. Tumačeći ove apostolske riječi, sv. Jovan Zlatoust ukazuje na uzvišenost svetinje braka i daje savjet u pogledu ispravnog međusobnog odnosa supružnika: „Želite li da vam žena bude poslušna kao što je Crkva poslušna Hristu? Starajte se onda brižljivo o njoj, kao što se Hristos starao o Crkvi. I ako bi za nju trebali život da položite, da pretrpite bilo kakva stradanja – ne odbijajte; čak ako budete podvrgnuti svemu ovome, nećete ni onda učiniti ništa ni nalik onome što je Hristos učinio.“

Dakle, nezaobilazni preduslov čvrstog hrišćanskog braka jeste vrlinski život supružnika na temelju svetih tajni Crkve. U suprotnom, svaka trivijalnost može postati „nepremostiva“ prepreka i ugroziti bračno jedinstvo. Nespremnost na žrtvu i na trpljenje onemogućava izgradnju čvrste sveze u ljubavi i jednodušnosti, te se danas bračnici sve lakše i brže odlučuju na razvod. Na pitanje Jevreja koji razlozi su dovoljni da čovjek otpusti ženu, Gospod odgovara da postoji samo jedan razlog zbog kojeg bi bio dozvoljen razvod, a to je – preljuba. Ovu Gospodnju zapovijest uvijek treba imati na umu kada pred sveštenika iskrsnu pitanja vezana za razvod supružnika. Ipak, u nekim brakovima se pojavljuju razni vidovi agresije i nasilja koji mogu pogubno da utiču, kako na same supružnike, tako i na njihovu djecu. Tako da se može čuti i opravdan stav pojedinih duhovnika da je u takvim slučajevima funkcionalan razvod ponekad bolji nego ostanak u braku koji može da dovede do nepoželjnog i tragičnog ishoda. Stoga je potrebno mnogo duhovnog opreza i rasuđivanja kako bi se na ispravan način sveštenik postavio prema ovim iskušenjima koja pogađaju njegovu pastvu. Breme bračnog života koji supružnici zajedno nose biva lakše ukoliko kod njih postoji spremnost na žrtvovanje i odricanje od sopstvene volje i ega. Različite osobine i karakteri supružnika često se uzimaju kao uzrok nesklada i nesporazuma. A zaboravlja se da upravo taj „nesklad“ jeste poziv na podvig, na prilagođavanje drugom, shodno savjetu apostola da „niko neka ne traži što je njegovo, nego svaki ono što je drugoga“ (1 Kor. 10, 24). Jedino u takvom braku se ostvaruju oni ideali na koje je prizvan svaki hrišćanin – nadvladavanje sopstvenog egoizma i predavanje sebe drugome.

Autor teksta je protojerej Slobodan Lukić. On je doktorand na Pravoslavnom bogoslovskom fakultetu u Beogradu. Sveštenik je pri hramu Svete Trojice u Starom gradu Budvi, dugogodišnji vjeroučitelj i član Katihetskog odbora Mitropolije crnogorsko-primorske.