OGLEDALO LJUBAVI
U tom času ogledalo je zasijalo, a biblioteka se ispunila svjetlošću iz njihovih srca.
U biblioteci — hramu tišine — slijepa Ana slušala je šapat svijeće i disanje knjiga. Pred njom je stajalo rustično ogledalo, sa hrastovim ramom i pukotinama koje su krile tajne.
Sjedila je kao anđeo, kose obasjane plamenom, držeći očev rukopis kao sveto pismo.
Prsti su joj pratili slova u Brajevom pismu, otkrivajući ljubav i laž što su upropastili oca.
Tada je ušao Aćim, mladić čiji je glas bio svjetlost u njenoj tami.
Njihovi razgovori tekli su kao rijeke koje se spajaju, a ljubav je nikla među policama.
Ali on nije bio običan gost — bio je sin očeve ljubavnice, žene koja je donijela prokletstvo.
Kada je u rukopisu pronašla njeno ime, Ana je osjetila tamu dublju od sljepoće. Istina ih je ranjavala, ali ih je i spajala — jer oboje su bili djeca tuđe ljubavi i grijeha.
Aćim je zaplakao priznajući da je došao po rukopis, ali ljubav ga je zarobila.
„Biram tebe“, rekao je, vraćajući knjigu na policu.
U tom času ogledalo je zasijalo, a biblioteka se ispunila svjetlošću iz njihovih srca. Na staklu se ukazao lik proroka sa oreolom, dok je Ana stajala kao tajna svjetlost pored njega.
Njihova ljubav postala je žrtva i iskupljenje, priča pretvorena u mit.
A biblioteka je ostala puna — čuvajući ne samo knjige, već i vječnu sliku ljubavi.
Leave A Comment