MESEC

Uš’o u čistu prirodu koju ljudi jako vole. Ma ni zvezde nema, a sjajni mesec zasp’o. A i vreme je relativan pojam…

„Sijaju se toke na prsima kao Mesec kroz jelovo granje“. Setio se kako ovo lepo zvuči, dok u brvnari, u krevetu leži na madracu napravljenom od šašine umotanoj u čist čaršav, a on pokriven vunenim ćebetom, sluša dedu koji mu čita epsku junačku pesmu, uz sijanje sijalice, koja greje i piliće u korpi pored kreveta.

mesec

Junak na konju, ponosan, hrabar, gizdav ide u boj. A sada, noćas, ovog trenutka, smučio mu se i mesec i granje i junak i konj. Mrkli mrak je, on taba kroz žbunje, grmlje, grane, upada u neke bare, laju na njega kerovi, a moli Boga da vidi sijanje sijalice. Divno selo danju. Sve miriše, lepota pogleda na sve strane. A šta je bre ovo?

Došao je iz grada u selo, u posetu babi i dedi. Leto je najlepše godišnje doba koje vraća divne uspomene. Nema dosadnih kiša, nema ’ladnoće. Raj. Otišao je da poseti druga, iz detinjstva koji je ostao tu da živi. Kuća je „malo“ udaljena u razuđenom ravničarskom, šumadijskom selu od njegove voljene brvnare. Rođen u gradu, ali toliko detinjstva provedenog kod babe i dede, ali kad je bio mali, „sigurica“ su da poznaje svaku stopu zemlje.

Divno mu je bilo u poseti. Kod druga ga je čitava porodica dočekala, kao da im je najbliži rod. Radost druženja i viđenja. Lepo su jeli, pili i nazdravljali. Naravno, sve što je lepo „kratko“ traje, pa je i on u neko doba krenuo kući. Ko bi mog’o i da pomisli dal’ on zna gde ide.

E, krenu on. Tačno je ’vat’o zemljani put, donekle. A onda je poč’o da tumara. Uš’o u čistu prirodu koju ljudi jako vole. Ma ni zvezde nema, a sjajni mesec zasp’o. A i vreme je relativan pojam. Izgubio je osećaj koliko je prošlo od kada je od druga krenuo. Setio se i lupetanja da se recimo, odprilike, ne koristi devedeset posto mozga, jer je tamo tamno, bez nekih puteva, za neke elektrone ili ostale nepojmljive super brze neuhvatljive ludake koji po naučnicima super brzo protiču baš tuda. A šta će on sad? Puta nema. Šibaj dalje. To je jedino ostalo. Sigurno će nešto da mu da energiju. Pa šta bi sa elektromagnetnim talasima? Pa Tesla? Sto posto će mu neki zaboravljeni „receptor“ proraditi. Izvući će se. Šta se bre ne koristi? Sve je u igri. Kud ćeš tamnije od ovoga? A možeš na koju kod ’oćeš stranu. Još da si ’tica il’ krtica, gde bi ti kraj bio?

Lepo se doter’o odlazeći u goste. Umesto košulje k’o da je kaktus obuk’o. Pantalone pocepane. U novim patikama blata kolko ’oćeš. Zamisli, po ovoj vrućini u šumi neke bare. Dlanovi izgrebani, dok je ispred lica sklanjao bodljikave grane. Gazio je nogama, prsno „plivao“ rukama, a instiktivno pomerajući glavu gore dole levo desno, vrat je ušinuo. U jednoj od bitaka, pognut, uspeo je da prođe kroz šipražje i da bi uhvatio vazduha ostade rukama oslonjen na kolena. Pade mu na pamet da nije čudo što je naš pevač, s’pravom nacionalni ljubimac jer ima pametne stihove „…moj mjeseče evo pada veče, a gdje si ti?…“

U tom trenutku se uspravio i kad je temenom puk’o u neku grančugu i on mu se smučio. Onako skockan, skakuće po onoj bini, pod reflektorima, pred sto ’iljada žena kojima oči sijaju ko Las Vegas, a pojma nema šta je život. A i Mujo je potkiv’o konja noću kad nije trebalo, al’ je ipak nešto video. I oni, i selo, i baba, i deda, i drug, da idu u p… . I ono rakije što je popio, a jeste, i energiju mu davala, sad je nestala k’o da je nije ni pio. Očigledno su i tu omanuli. Na izmaku snaga raspalio je glavom u neko stablo, koje ni rukama nije mogao da obuhvati. I onda kažu da nema dovoljno šume, a kora koja mu se verovatno na čelu ocrtavala je starija od njegovog dede. Tada mu je stvarno zasvetlelo. Otres’o je glavom i kao fatamorganu ugledao neko svetlo. Malo, toplo, fiksno. Sijalica. Iskonska hrabrost mu dade snage da se zaleti pravo, da uleti kroz vrata, čija god da su i reši se bede. Ulete on u kuću, kad tamo njegovi baba i deda, sede i dremaju. Izbeči se on na njih k’o da su mu oni nešto krivi. Oni ga pogledaše i rekoše: „D’ idemo da legnemo?“ Pritrča i izljubi ih.