NARUKVICA

Ubrzo sam stigla kući prilično neraspoložena. Čim sam ugledala muža u trenutku sam mu na ruci primetila fluroscentnu, šarenu narukvicu.

Polako, bez žurbe, vraćala sam se sa posla kući i razmišljala kako mi u ovom momentu, na kraju svog radnog veka, život sve više liči na klip kukuruza koji je u većem delu okrunjen.

narukvica

Sećela sam se strica koga sam gledala kao mala, kako uz pevušenje i pućkanje lule ručno kruni kukuruze i odlaže na jednu gomilu zrna, a na drugu šepurike. Srećom još mi se život nije sveo na šepuriku. Sa zadovoljstvom sam konstatovala da sam u životu primala i još uvek primam dosta ljubavi sa različitih izvora. Naravno da tu gde ima ljubavi, uvek ima i bola. Kad pogledam knjigovodstvene stavke mog života za sada sam u ravnoteži. Nadam se da će tako biti i na kraju životnog bilansa. Pokušavam da postanem pronalazač isključivo lepih snova. Čak mi i uspe ponekad. Prisećam se, kako sam negde pročitala, da sreća voli tišinu. Kod mene je i seta i tuga sve više vole. Suze skoro da su mi presušile. Ostaju mi u duši i otežavaju slobodno disanje. U životu sam se uvek borila za ljubav, za pravdu, za dobro obavljen posao, za prijateljstva. Imala sam jasne i dugoročne ciljeve. Ništa nisam dobila bez truda. Naravno da sam i grešila. Sada se borim da zadržim ljude koji me i dalje vole, za još malo zdravlja, a najviše za ćerkinu sreću. Planiram samo na kratko i to pomalo. Pokušavam da samoj sebi osvestim kakve sve probleme nemam. Izmišljam sama sebi neke nove poslove za koje sad imam vremena i volje. Skoro svakodnevno se trudim da pretvorim, nekad nebitne sitnice, u sitnice koje mi sad život znače.

I tako filozofirajući u sebi, skoro da sam naletela na tri devojčice oko devet deset godina. Imale su svoju malu tezgu na kojoj su prodavale razne sitnice. Bile su tako ponosne i važne. Kuriozitet je bio što je jedna devojčica bila naša, jedna kineskinja, a treća meleskinja. Naša je bila vižljasta, sa dugačkom crnom kosom, očima kao u laneta, u rozim helankama i veseloj majici duginih boja. Kineskinja je bila malo niža, punija, sa kraćom paž frizurom i besprekorno ravnim šiškama. I ona je imala helanke i šarene patike koje su svetlele pri svakom koraku. Najslađa mi je bila meleskinja onako visoka i tanka, sa ogromnim kuždravim repom iz kog sam očekivala da svakog časa izletete šarene ptice. Zaustavile su me i zamolile da im pogledam tezgu. “Sve je vrlo povoljno.”- uglas su izgovorile. Nisam imala volje za kupovinom, a ni za obaveznim razgovorom koji bi pratio biranje sitnice. Samo sam im bez reči ostavila sto dinara. Jednostavno nisam bila raspoložena za druženje sa decom koju inače obožavam. Ponovo su uglas povikale: “Teto, pa zaboravile ste da uzmete bar nešto.” Devojčice su bile neprijatno iznenađene. Imale su želju da mi nešto prodaju, da bar pogledam njihov trud, da se bar malo izdivim njihovim rukotvorinama i da pronađem makar jednu stvar da mi se sviđa. Delovale su uvređeno. S’ pravom. Ispalo je kao da su prosile, a ne radile.

Nisam mnogo odmakla, a već sam se pokajala. Toliko su malo tražile i tako su poštene bile. Pa malo pre sam razmišljala o tome kako ja ništa džabe u životu nisam dobila i upravo sam bila ponosna na to, a njih sam sad bez veze, zaista nenamerno uvredila i na neki način ponizila.

Ubrzo sam stigla kući prilično neraspoložena. Čim sam ugledala muža u trenutku sam mu na ruci primetila fluroscentnu, šarenu narukvicu. Samo sam se izbečila i upitala ga šta mu bi da tako nešto nosi. “Ej, da znaš kako su bile slatke devojčice koje su mi je prodale. Zamolio sam ih da mi one odaberu i izabrale su baš ovu narukvicu. Odmah su mi je i stavile na ruku. Jednostavno nisam mogao da im odolim.” Naravno da sam znala od koga je kupio narukvicu. I dalje mi je bilo žao što ja ništa nisam uzela, ali sam bila zadovoljna što je bar on postupio kako treba. Nasmejala sam se, rekla mu da sad ipak skine tu “predivnu” narukvicu i sa velikim zadovoljstvom ga poljubila.