URANAK

Hajde da na brzinu pobrišem peć i pločice, da glas slučajno ne ustane. U žurbi se odijevam, željan jutarnje svježine.

Kaže narod: ko rano rani, dvije sreće grabi.

uranak

Ustadoh rano. Nisam baš najbolje spavao zbog sinoćnje kućne svađe, prekinute pri neriješenom rezultatu. Glavinjam. Spotičem se o vlastite papuče, umalo glavu da razbijem, a strogo sam pazio da ne ustanem na lijevu nogu.

Ona melodija od noćas ipak je bila poruka na mobitelu. Piše moj dužnik da ni danas ne može platiti dugovano, a obećao je. Već mu je treći put. Na pozive se uporno ne odaziva. Nego, da pristavim kavu i malo se usrećim (kad ustadoh rano i vremena imam). Glas iz spavaće sobe reži na mene: da kog đavola toliko rondam po kući! Dok se ja raspravljam s glasom, kava iskipi. Hajde da na brzinu pobrišem peć i pločice, da glas slučajno ne ustane. U žurbi se odijevam, željan jutarnje svježine.

Eto me napolju, napokon. Onaj kreten ponovo je parkirao ni tri metra iza mene, jedva se izvukoh u dvadesetak manevara. Sada je preda mnom ravna prazna cesta. Vozim do prvog kafića i nadam se. Nisam kantu spustio do dna pa možda, kada se uže potpuno odmota, nešto i zagrabim. Jednu sreću, ne treba dvije, bar samo pola.

Ili to narod po običaju laže.