ULICA VOJVODE PUTNIKA

Prošlo je jedva tridesetak godina, a već se čini da taj tanani mikrokosmos nikada nije ni postojao.

O Lazarevu subotu preskakali smo vatre, dok služilo se vino, jele kokice i urlalo kroz točir.

ulica putnika

Ispred su bile tri trešnje, u čijim sam krošnjama rastao, odakle sam motrio na dolazak Oca.

Sa leve strane – klupica, na njoj tih i sićušni deda Ika, izbrazdanog lica, stari ratar žutih duvanskih prstiju.

Sa desne, u susret je sporo koračao deda Jova, visoki i drski Krajišnik, uvek sa štapom i beretkom.

Na Badnje veče, u toploti paorske peći, rumenih lica, gazili smo slamu i hitali natrag srećni, punih korinđaških džakova.

Tamo sam prvi put okusio tek izgaženo vino. Povremeno pričao jedinim telefonom komšinice Kovice i to u tačno dogovoreno vreme.

Tu sam se i uplašio Đokinih gajdi koje su se naduvavale, meškoljile i vrištale kao zlurado, tek obezglavljeno biće.

Juče sam čuo da je i najmlađi među njima, atarski večiti momak nasmešenih brkova – Bata, umro prošle godine od raka prostate.

Prošlo je jedva tridesetak godina, a već se čini da taj tanani mikrokosmos nikada nije ni postojao.

Stoga sam i morao da napišem poimenično i detaljno, lišeno metafore, koliko god zvučalo naivno i poludokumentovano.

Jer znam da nisam izmislio i da neće nestati, dokle god se sećam mirisa, slika, lica i imena – svog Detinjstva u negdašnjem Banatu.