KOME SMETA DOSTOJANSTVEN ČOVJEK

Dostojanstven čovjek smeta samo beskičmenjaku jer mu nedostaje ono što dostojanstven čovjek ponosito čuva — dostojanstvo.

Beskičmenjak je, s druge strane, poput bubašvabe, preživio bi i nuklearni rat. Svuda su oko nas, mogu biti skriveni čak i u univerzitetskim saradnicima na katedrama za književnost, u lokalnom poštaru, članu najbliže nam rodbine (pu, pu, daleko bilo).

dostojanstven čovjek

Beskičmenjak nema principe, samo lični interes najprizemnije vrste. Laje dok mu neko ne dobaci nešto da žvaće jer on je nezasit i uješće i ruku koja ga hrani. Najviše mrzi dostojanstvenog čovjeka jer je podsjetnik da postoji put bez saginjanja. Ma koliko bio obrazovan, koristi i najprizemniji vokabular dok laje na dostojanstvenog čovjeka.

Dostojanstven čovjek zna snagu riječi, za njega je teška riječ kao katana za starog samuraja. Ako je potegne, zna da će nekog posjeći i zato ne prijeti u prazno. Beskičmenjak svoja posrnuća uvijek pravda egzistencijom, ubjeđuje sebe da zaslužuje stan, službena putovanja i privilegije iako zna da nije važan nikome osim sebi. Među beskičmenjacima vlada privid ljubavi, ali brzo, čim im se ukaže prilika, jedni druge satiru.

Nasuprot tome, dostojanstveni ljudi žele jedni s drugima da budu svetionik u mračnim vremenima i kritika koja će im omogućiti da zajedno ostanu dostojanstveni. Oni žale beskičmenjake, jer oni nikad ne mogu biti spokojni. Spokoj nema cijenu!