REZERVNI POLOŽAJ

Trebao mi je nadljudski napor da se nekako nađem s druge strane ograde. Tresnula sam na zemlju, u svoj svojoj visini i težini…

Junski ispitni rok je još uvek bio u toku, a najteži ispiti su bili položeni. Uslov za treću godinu smo stekli. Za dva dana je još trebalo samo da položimo i ispit iz Opštenarodne odbrane 2 ili tačnije rečeno ispit iz „ONO i DSZ SFRJ 2“. I „ONO 1“ i „ONO 2“ su nam bili užasno dosadni predmeti. Služili su nam isključivo za podizanje proseka. Studirali smo isti fakultet, bili na istoj godini, išli na ista predavanja, imali isto društvo i skoro ceo dan bili zajedno, uostalom onako kako to biva kada ste mladi i zaljubljeni.

rezervni položaj

Kao brucoši išli smo skoro na sva predavanja čak i iz „ONO 1“, dok smo se na drugoj godini ohrabrili i birali predmete na koje smo išli, a među njima naravno nije bio „ONO 2“. Počeli smo sa štednjom vremena još tad. Ne bih sad o tome kako se potpis profesora za redovno prisustvo predavanjima iz „ONO 2“ našao u našim indeksima. Znali smo da profesor ne upisuje odsutne, da ima samo delimičnu predstavu o prisustvu studenata, ali smo zato čuli i da je izuzetno sujetan. U osamdesetim godinama prošlog veka je bila retkost da devojke studiraju elektrotehniku ili ti muški fakultet, pa je iz tog razloga kod mene postojao opravdan strah da će na ispitu profesor primetiti da skoro uopšte nisam prisustvovala predavanjima, i da će tad pred svima, uz stravično zgražavanje otkriti moje krivično delo. A baš sam se trudila da budem uzorna i ozbiljna devojka, kao što se i očekivalo od ćerke prosvetnih radnika.

Inače, uživala sam da analiziram i da pažljivo pratim svaki pokret profesora ali samo na praktičnom delu predavanja. Često sam na njegovim predavanjima imala utisak da se nalazim u pozorištu i da gledam monodramu. Profesor je bio u pedesetim godinama, prosečne visine. Umesto struka nosio je bojler, u prvoj godini onaj manji kuhinjski, a u drugoj je pretio da dostigne veličinu bojlera iz kupatila. Crna, gusta, talasasta kosa uvek pažljivo začešljana i nauljena se presijavala na suncu. Oči sitne i crne, a pogled  pronicljiv i strog. Ispod povećeg, pomalo krivog, pravog srpskog, muškog nosa smestili su se uredno štucovani, vojnički brkovi, koji su samo ponekad podrhtavali, kad bi mu lice, doduše na kratko, okupirao kontrolisani osmeh. Kao da se branio i kao da mu je bilo zabranjeno da se osmehne, a kamoli nasmeje. 

Umesto uniforme nosio je uvek bar za dva broja manje, tamno sivo odelo i belu košulju do grla zakopčanu. Samo gluv čovek nije mogao da ga ne čuje i samo slep čovek nije mogao da ne primeti, kako ljubomorno neguje vojničke manire ponete još iz mladosti. 

Hodao je žustro i odsečno. Predavanja je držao kao da komanduje vojskom u sred bitke. Svojim dramskim nastupom i glasnim izlaganjima, sve je radio da bi nas održao budnim. Kad bi i pored toga zapali u dremež, odjednom bi sa teorije prešao na praksu. Marširao je po učionici strojevim korakom sa puškom na ramenu, skakao sa puškom u ruci nišaneći prema studentima, dok se učionica tresla. 

Pored svega najviše nam je držalo pažnju očekivanje kad će mu uz prasak pući pantalone. Oni koji su bliže sedeli, bili su u stanju pripravnosti da ih umesto metka ne pogodi dugme sa zategnutog, brižljivo zakopčanog sakoa. Postavljalo se pitanje da li će izvršiti napad na katedru. Pala je i opklada, kada će konačno raspaliti puškom nekog od nas. Na kraju svakog predavanja delovao je umorno, sa graškama znoja, ali zato ponosno.  

Baš tog dana smo odlučili da skratimo šetnju kraj Dunava i da se vratimo prečicom kroz studenski kvart sa fakultetima na nastavak bubanja „ONO 2“. Em je bio lep dan, em junski rok, uglavnom tog dana je u kvartu vrvelo od studenata kao u košnici. I tako dok sam se opušteno paunisala u novoj, romantičnoj suknji sa volanima i po boji uklopljenoj majici, prolazili smo stazom pored žive, guste i poprilično visoke ograde. Zastali smo, da mi momak popravi kiku. Dok sam sa nestrpljenjem čekala da mi nespretnjaković konačno uplete deo kike, pomislila sam kako treba da se požurimo, jer se može desiti da baš sad sretnemo profesora iz „ONO 2“. Podsvest mi je skrenula pogled i na svoj užas sam ugledala profesora odbrane kako nam žustrim koracima hita u susret. 

Svi alarmi za uzbunu su mi se istovremeno uključili. Puls mi se udvostručio, a panika kao maljem udarila u glavu. Odjednom sam dobila neverovatnu energiju koja je uz eksploziju izletela iz duboko uspavanog sportiste u naznakama. Histerično sam odgurnula momka, u paramparčad razbila romantiku i neuobičajeno hitro za mene, skočila iz sve snage u vis. Poletela sam kao da sam jedna od boljih atletičarki Jugoslavije, sve sa izvijenim leđima unazad. Uz sav napor jedva mi je uspelo da delimično naskočim na sredinu ograde. Trebao mi je nadljudski napor da se nekako nađem s druge strane ograde. Tresnula sam na zemlju, u svoj svojoj visini i težini. Izgrebana, pocepane majice i suknje, raščupana sa lišćem u kosi, prilepila sam se tik uz ogradu i pritajila kao da sam u podmornici. 

Praktično bez daha, čekala sam kad će me preko ograde profesor stegnuti za vrat i pozvati na raport. Čula sam kako je zastao da popriča sa mojim momkom. Nisam mogla da verujem da je pitao za mene. Uvređenim glasom je pitao kako mislimo da dobijemo potpis za izlazak na ispit, kad nas skoro uopšte nije viđao na predavanjima ove godine. Komentarisao je kako ne može da razume neodgovorne studente koji zamišljaju da završe fakultet bez prisustva svim predavanjima. Rekao je da će posebnu pažnju obratiti na nas, sa akcentom na praktični deo ispita. Posebno je naglasio da ćemo morati da mu demonstriramo rasklapanje i sklapanje puške i mitraljeza. Da razlikujemo pravu od bojeve municije. Poručio je da prenese svojoj devojci da dođe na ispit ako ne u uniformi, onda bar u komotnim pantalonama, jer će morati da odradi sklekove i ostale praktične vežbe bez obzira što je devojka. Za prolaznu ocenu između ostalog je potrebno dvadeset sklekova itd. 

Pitanja i pretnje su se ređale dok mi se nije totalno zamutilo i na kraju pomračilo u glavi. Zabila sam lice u travu kao da ćeme to spasti od katastrofe koja me je snašla. Tiho sam zakukala jer sam shvatila da je to kraj mog studiranja i buduće inžinjerske karijere. Već sam videla prvo šokirane, a potom razočarane i osramoćene roditelje, rasplakanu baku koja ne može da me spase, kao i zaprepašćenog mlađeg brata kome sam bila uzor, bar kad je učenje bilo u pitanju. O široj porodici da i ne govorim. Ma šokiraće se svi koji me poznaju, pašće bruka i sramota, a možda i bomba. Panika mi je oduzela i dostojanstvo i sluh i pamet i ponos, a o ženstvenosti da ne pričam. 

Učinilo mi se da je čitava večnost prošla dok nisam došla k’sebi i ponovo pročula. Momak se nagnuo preko ograde i zabrinuto me upitao da li sam povređena. Sledeće pitanje je bilo da li sam normalna. Uporno sam i dalje ležala polumrtva od straha i stida, zamišljajući ko me je sve video u toj sumanutoj akciji. Besno sam konstatovala da mi se momak smeje i pita, kad mislim da ustanem. Naslonjen preko ograde, konstatovao je da mogu da izađem na crtu  najboljem svetskom skakaču u vis Sergeju Bubki, ali da mi fali ne samo motka u ruci, već i u glavi. I kad mi je deseti put ozbiljno potvrdio da je opasnost prošla, i da u blizini nema ni jednog, jedinog studenta, ja sam i dalje ostala da ležim ali sad na leđima. Na moje iznenađenje sam čula kako mi govori da se samo pozdravio sa profesorom, da je profesor bio izuzetno prijatan i da ga je jedino upitao gde mu je lepša polovina. 

U tom je lagano, kao da je to nešto najlakše na svetu preskočio ogradu, digao me, čvrsto zagrlio i izjavio da je sasvim siguran da me u životu čekaju i gore stvari od polaganja „ONO 2“. Ipak je morao da konstatuje, da mi glava najviše služi za nošenje kike ali da mora da prizna da mi ona zaista lepo stoji kao da to nisam i sama znala.

Ispit je prošao bez vidljivih posledica. Profesor nije ni pogledao potpis u indeksu. Izrecitovala sam mu pola knjige, čak i ono što me nije pitao i naravno dobila deset. Svoj lični rekord u skakanju u vis više nikad nisam dostigla. Dugo godina kasnije sam konstatovala, da je sreća što smo profesor i ja u to vreme bili podjednaki narcisi, a i da je profesor bio više nego dobar u svom poslu.  

A mi, što smo stariji sve više se bavimo štednjom vremena.