Darko Reljic

* * *

stranac

Kao valjan razlog za pocetak ove storije iskoristicu niz dogadjaja, tacnije konfliktnih situacija sa turistima koje su se u Beogradu odigrale tokom septembra 2009 godine. Mnogi su za ovu nasu netrpeljivost prema strancima nazalost tek sad prvi put culi, a za one malobrojne je ona vec dugo svakodnevica. Pozadina ovih napada je mozda razlicita, no jedno je sigurno, nase drustvo zapravo nije spremno da se sa ovim problemom ozbiljno suoci. Stvar nije samo u borbi protiv nasilja u sportu na koji se pojedini zvanicnici pozivaju, vec u temeljnoj rekonstrukciji sistema skolstva, limitiranju televizijskih programa koji propagiraju novokomponovanu subkulturu i uticu na normalan razvoj dece i drustva uopste, nadasve borbi protiv politickih zloupotreba mladih (citaj navijaca) itd., da ne nabrajam ono sto je mnogima vec dobro poznato.

Problem, tj. resenje istog mozemo podeliti u dva segmenta; Prvi, koji ce se baviti lecenjem posledica sistemskih gresaka i nebrige drustva da se sa njima blagovremeno suoci. Drugi, podjednako vazan, je segment temeljne rekonstrukcije i razvoja sistema skolstva koji nece dozvoliti buducim generacijama da dodju u situaciju da se ponove iste greske, no za to je plasim se potrebno da prodju generacije.

Sad se vec verovatno pitate, ko je ovaj sto nam otkriva Ameriku?

Odgovor: Jedan od onih malobrojnih gore sa pocetka navedenih. Da bih skratio pricu i slikovito objasnio poentu, dacu Vam nekoliko primera situacija u kojima smo se moja supruga “stranac” i ja nasli nebrojano puta u centru nase prestonice. Primitivne fizicke nasrtaje necu ni pominjati jer bi mi trebalo mnogo vremena.

Izdvajam komentare koje smo dobili u bliskim susretima srpske vrste (dodajem da je ona Japanka i da nista protiv Kineza nemam):

  1. Kinezima je zabranjeno parkiranje u centru Beograda! (supruzi na parkingu)
  2. Uf, izvini brate, mislio sam da si Kinez! (meni u prodavnici)
  3. Za koga cuvas mesto, ko ce da ti dodje, Brus Li? (supruzi na parkingu)
  4. Sad su poceli da se mesaju i sa nama! (u zdravstvenoj ustanovi)
  5. Ali ja sam Japanka. Ma sve je to isti K. Teraj sve nazad u PM tamo odakle ste dosli! (nama na ulici od patrole policije)

Sad se mozda neki od Vas smeju, no ovo je sve samo ne smesno. Pitam se zasto ako je “sve to isto”, veliki broj Srba (i ne samo njih), zudi da kupi Sony, Panasonic, Toyotu i Hondu!?  Dodajem i to za Riplijevu rubriku “Verovali ili ne”, a ziva je istina, da je jedina nepoznata osoba koja nam je za sedam godina boravka u Beogradu prisla i pitala: “Oprostite, odakle je gospodja?”, bila piljarica na Kalenicu. Porazavajuce!

Svi ostali su a-priori zakljucili i glasno nam se obratili uz konstataciju na nadri Kineskom sa Balkanskim akcentom, da je iz Kine, Koreje, Vijetnama, iako ih niko nije nista pitao. Oni su vec znali… Da i ne pominjem da su nam ti isti Japanci dali vise donacija od svih onih koji su nas bombardovali i sad grade „Demokratiju“ u Srbiji!

Verujem da ovaj problem nije samo srpski i da se ovakve stvari desavaju u drugim zemljama, ali posto sam igrom slucaja Srbin, zelim da ukazem na njega jer je vise nego sramotan.

Iz svih gore navedenih razloga sam odlucio da onima koji su zainteresovani da nauce nesto vise o Japancima, pojasnim razlike i ispricam pricu o Japanu, naravno, ukoliko bude postojalo interesovanje za to. To bi bio serijal tekstova jer je za upoznavanje sa jednim narodom potrebno vise od nekoliko redova…

*

Sledeci tekst: Japan – ne kao Gaijin, prvi deo