Nikola Giljen, Jelena Mandić i Sonja Jovićević Jov

 

GRB SRBIJE

KRST I OCILA – SIMBOLI SPASENjA I SVETLOSTI

.

Srbija u srednjem veku nije imala svoj poseban državni (zemaljski) grb. Srednjovekovno pravo smatralo je državu patrimonijalnom (naslednom) svojinom vladara. Zato su u Srbiji, kao i u svim drugim srdnjovekovnim državama, grb i zastava vladara smatrani grbom i zastavom države kojom je vladao.

Krst sa ocilima između krakova počeo se prikazivati kao grb Srbije tek u Ilirskim grbovnicima s kraja 16. veka. Iz fiktivne heraldike ovaj grb preselio se u srpsku praktičnu heraldiku 18. veka i predstavlja grb ili deo grba Srbije sve do naših dana.

.

Simbol spasenja

.

Krst (grč. stavros; lat. crux) je jedan od najstarijih univerzalnih simbola. Javlja se mnogo pre pojave hrišćanstva, kod starih Grka i Rimljana, na starom istoku – kod Hindusa, Kineza i Japanaca, kao i kod starih južno-američkih naroda. Uvek je imao pozitivno, solarno i životvorno značenje, a njegov oblik oduvek je bio zahvalan za razne simboličke kombinacije, ukrašavanja i sl. Stari Sloveni su još u doba pre primanja hrišćanstva izrađivali nakit krstolikog oblika i krstove od leda posvećene bogu Stribogu.

Krst, kao figura, predstavlja ukrštanje vertikalne grede (stabla) i horizontalne grede (grane) pod uglom od 90°. Delovi krsta ispod, iznad, levo i desno od mesta ukrštanja nazivaju se krakovi krsta. Osnovni i najpoznatiji tipovi krsta su grčki – sa četiri jednaka kraka i latinski (tzv. krst raspeća) sa dužim donjim krakom.

Kroz istoriju, oblik krsta imala je i sprava koja je korišćena kao sredstvo za mučenje i egzekuciju najtežih osuđenika – razbojnika, pobunjenika i nepokornih neprijatelja. Persijski car Darije, u 6. v.pre Hr. naredio je kao odmazdu razapinjanje na krst najuglednijih Vavilonaca. Aleksandar Veliki razapeo je 2000 najhrabrijih tirskih branilaca kada je 332. pre Hr. posle sedmomesečne opsade konačno osvojio ovaj feničanski grad. Rimski pretor Marko Lucije Kras je 71. godine pre Hr., kada je ugušio Spartakov ustanak robova, naredio da se 6000 zarobljenih ustanika razapnu na krstove, duž 170 km dugog puta od Kapue do Rima. Prema biblijskim svedočenjima, kazna razapinjanja na krstove primenjivana je i u starom Egiptu, Persiji i kod Jevreja. Jevreji su razapinjali na krst i mrtve osuđenike i neprijatelje da bi ih osramotili. Kaznu razapinjanja na krst ukinuo je tek prvi hrišćanski vladar, Sveti Car Konstantin Veliki 337. godine.

Posle raspeća i mučeničke smrti Isusa Hrista na krstu, krst dobija sasvim drugačiju, Novozavetnu simboliku. Krst tako postaje prvi, glavni i osnovni simbol hrišćanstva. On postaje simbol Spasenja i znamenje pobede nad smrću i sotonom, simbol večnog života. Zbog toga je krst postao sveprisutan u hrišćanskom svetu i hrišćanskom životu. Obllik krsta imaju hrišćanski hramovi, on se nalazi na crkvama, koristi se kao grobni znak, kao liturgijski predmet, kao ukras na liturgijskim predmetima i bogoslužbenoj odeždi i insignijama, kao nakit…

Časni krst

Drvetu od koga je načinjen Časni krst na kome je postradao Hrist, tradicija pripisuje interesantnu istoriju. Ono potiče od drveta poznanja dobra i zla sa koga su plodove okusili Adam i Eva. Isto drvo poznala je i Kraljica od Sabe prilikom svoje posete Caru Solomonu. Od tog drveta načinjen je Časni krst – oruđe Hristovog raspeća i smrti. Igubljeni krst pronašla je majka Sv. Cara Konstantina Velikog, carica Jelena, u prvoj četvrtini 4. veka u Venerinom hramu na Golgoti. Krst je odmah pokazivao čudotvorne i isceliteljske moći. Kada je persijski car Hozroj II 614. godine osvojio Jerusalim, Časni krst je odnešen u Persiju. Pošto je vizantijski car Iraklije porazio Persijance, vratio je 628. godine Časni krst u Jerusalim. Iznevši ga sam Via Dolorosom na Golgotu, položio ga je u hram Vaskrsenja Hristovog, gde se i danas nalazi. Jedna čestica Časnog krsta nalazi se danas u Cetinjskom manastiru u Crnoj Gori.

.

Simbol ognjišta i svetlosti

.

Ocilo (ognjilo, kresivo) je naprava od čvrstog metala, obično čelika, polukružnog ili sličnog oblika. Služilo je za paljenje vatre, pošto se udaranjem ocila o kremen (kremen kamen) stvarala inicijalna varnica.

Simboličke predstave ocila javljaju se još u V milenijumu pre Hrista u Mesopotamiji, a potom i kod mnogih dalekoistočnih naroda, južnoameričkih civilizacija, Jevreja, starih Grka i Rimljana. Ocilo je svuda simbolizovalo vatru, ognjište i svetlost i bilo je znamenje mnogih vrhovnih božanstava.

U heraldici, ocila najčešće imaju četiri obllika. Mogu biti zatvorenog tipa, pa ako su uglaste forme, podsećaju na majuskulno slovo beta (B), a ako imaju oblu formu, podsećaju na minuskulno slovo beta (β). Mogu biti i otvorenog tipa. Njihova uglasta forma podseća na uglastu zagradu ( [ ), a obla na ćirilično slovo S. Među ocilima kao upotrebnim predmetima možemo pronaći slične forme. U srpskoj heraldici 19. i 20. veka javlja se i uglasto ocilo, nalik slovu E.

.

Ovim pobeđuj!

.

Krst će se najpribližnije heraldici javiti kao simbol na zastavama. Prema legendi, noć uoči odsudne bitke za Rimski presto, Sv. Car Konstantin Veliki usnio je krst sa porukom „Ovim pobeđuj!“. Konstantin je odmah naredio da se izradi barjak (labarum) sa takvim simbolom. Sutradan, te 312. godine u bici kod Mulvijskog mosta, nadomak Rimskih zidina, Konstantin je odneo pobedu nad Maksencijem. Pretpostavlja se da je znak koji je Konstantin usnio bio zapravo Hrizmon – Hristov monogram, poznatiji kao Hi-Ro monogram. On će se kasnije redovno javljati na vizantijskim zastavama, novcu, pečatima i štitovima. Pored Hrizmona, na istim mestima javljaju se i sami krstovi različitog oblika.

Na Zapadu su sama heraldika i krst imali veoma brz razvitak. U Vizantiji i srednjovekovnoj Srbiji, krst je sveprisutan simbol. Međutim, drugačije društvene i političke okolnosti zbog kojih je heraldika na ovim prostorima imala drugačiji i u suštini sporiji razvitak, krst neće imati posebnu heraldičku ulogu u Vizantiji, pa i ni u Srbiji, sve do novog vremena.

Na zlatnom pečatu srpskog kneza Strojimira (860-890) nalazi se, kao centralni motiv patrijaršijski (šestokraki) krst. Kasnije on se javlja kao deo vladarskih insignija, kao ukras ili invokativni element.

Izvori iz 13. veka spominju zastavu kralja Uroša, koja nije sačuvana. Sudeći prema prikazima zastave na novcu Uroša I, mogli bismo zaključiti da se radilo o zastavi sa prikazom krsta. Ovo potvrđuju i zapadni izvori poput engleskog Lord Marshals Roll iz 1295. koji kao grb kralja Srbije prikazuje crveni štit sa srebrnim krstom. Zastave koje se danas čuvaju u riznici manastira Hilandara, a koje se pripisuju caru Dušanu, takođe su barjaci krstaši.

.

Tetravasilion – grb Paleologa

.

U 13. veku, u vreme vladavine dinastije Paleologa (1261-1453), vizantijski novac sve češće sadrži tetragram koji čini krst kantoniran sa četiri grčka slova beta. Ovaj tetragram često se i danas tumači kao neka vrsta šifre, tj. kriptograma. Pojedini naučnici su pretpostavljali da te četiri bete moraju imati neko značenje. Tumačili su ih kao skraćenicu za Vontei (Pomozi), Vasileus Vasileon Vasileuon Vasileusi (Car careva caruje carevima) ili za Stavre Vasileos Vasileon Vasilei Vontei (Krste Cara careva pomozi cara).

Međutim, izvorni grb Paleologa je krst kantoniran ocilima, a njegovo tumačenje kao tetragrama – krsta kantoniranog slovima beta, stvoreno je kasnije na Zapadu u krugovima porodica koje su, kao srodnici Paleologa, koristile ovaj znak. Na to ukazuje, pre svih, Pseudo-Kodin (14. vek) u delu „O činovnicima“. Govoreći o izgledu uobičajene carske zastave – flamulona, Pseudo-Kodin je doslovno opisuje kao carsku zastavu sa krstom među ocilima. Bez obzira na to najčešći naziv za grb Paleologa u heraldičkoj literaturi ostao je tetravasilion.

Već od 13. veka tetravasilion je smatran na Zapadu grbom Paleologa i Vizantije. U samom Romejskom carstvu takvim se počeo smatrati tek od 14. veka.

Izgled vizantijskih flamulona, pored pomenutog opisa, poznat nam je još samo preko prikaza iz zapadnih pomorskih karata (portolana) i putopisa iz 14. i 15. veka. U jednom od njih je zastava Grčkog carstva opisana kao rumena zastava sa zlatnim krstom i četiri zlatna ocila.

Tetravasilon Paleologa i Vizantije nastavio je svoj život i posle 1453. godine i nestanka Romejskog carstva sa istorijske pozornice preko grbova srodnika i navodnih srodnika Paleologa i u zapadnim grbovnicima. Teravasilon danas nalazimo na stegu Arhiepiskopa Atinskog i cele Jelade, i u jednom sličnom obliku u srpskoj heraldici.
.

Vizantijsko nasleđe

.

Krst sa ocilima je, uz dvoglavog belog orla, najznačajnija heraldička figura koja čini tradicionalni grb Srbije. Vremenom su se formirala dva paralelna mišljenja koja se međusobno ne isključuju. Jedno, da je krst sa ocilima simbol srpske države, a dvoglavi orao simbol dinastije, i drugo, da je krst saocilima simbol srpske nacije, a dvoglavi orao simbol srpske države. Najstarija pojava ovog simbola na srpskim prostorima vezuje se za čuveni polijelej iz manastira Visoki Dečani, dar kneginje MIlice i kneževića Stefana i Vuka Lazarevića. Nastao je 1397, kada je Milica sa sinovima obnovila manastir razrušen posle Kosovske bitke 1389. godine.

Nedugo posle pojave tetragrama na Dečanskom polijeleju, između 1402. i 1427. godine, krst sa ocilima će se javiti na novcu despota Stefana Lazarevića.

Pojava krsta sa ocilima u Srbiji vezana je isključivo za vizantijsko nasleđe. Dakle, krst i ocila ne mogu se povezati sa Despotovim brakom sa Jelenom Gatiluzi iz 1405. godine, čija je porodica, budući u srodstvu sa Paleolozima koristila i tetravasilion. Ovaj heraldički motiv još teže se može povezati sa Despotovim vazalstvom prema Ugrima. Gotovo istovetan motiv nalazio se na novcu ugarskog kralja, vizantofila Bele III (12. vek). Bela je, međutim, pripadao dinastiji Arpadovića, koja je vladala Ugarskom do 1301. godine. U vreme despota Stefana, heraldički simboli Ugarske su se već uveliko bili promenili.

Danas je sasvim jasno da su pokušaji „čitanja“ srpskog grba kao tetragrama tj. kao kriptograma četiri slova S, nenaučni i pogrešni. Čitanja magijskog prizvuka poput Samo sloga Srbina spasava, Samo Srbin slavi slavu, Srbin Srbina sekirom seče ili Sveti Sava srpska slava, „samo su inverzivna reakcija na enigmu značenja ocila“, kao i u slučaju tetravasiliona Paleologa.

.

Sudbonosni simbol

.

Od pojave krsta sa ocilima na Dečanskom polijeleju (1397) i na jednoj seriji novca despota Stefana (1402-1427), proći će više od jednog i po veka do ponovne pojave ovog simbola. Ovaj put krst i ocila javiće se u potpuno heraldičkoj formi, u domenu teorijske heraldike, kao Grb Srbije u tzv. ilirskoj heraldici.

Pod pojmom ilirska heraldika podrazumevamo grbove koji se pojavljuju u korpusu (porodici) tzv. Ilirskih grbovnika. Oni su nastali iz poduhvata španskog admirala hercegovačkog porekla don Pedra (Petra) Ohmućevića da falsifikovanjem povelja, rodoslova i grbova dokaže svoje nepostojeće plemićko i katoličko poreklo ne bi li dobio špansku plemićku titulu i postao vitez Reda Svetog Jaga.

U Ilirskim grbovnicima mešaju se fikcija i realnost balkanske i slovenske heraldike, grbovi su blazonirani u skladu sa vremenom nastanka i stilom prepisivača i imaju brojne greške u signaturama. Ipak, oni imaju veliku umetničku vrednost i ogroman značaj za srpsku heraldičku teoriju i praksu. Oni su vekovima čuvali neke od najvažnijih motiva srpske srednjovekovne heraldike. Jedini su izvor za pitanje heraldičkih boja, kojih nema u drugim srpskim srednjovekovnim heraldičkim izvorima, poput novca, pečata i reljefne plastike.

Krst i ocila srećemo u najstarijem sačuvanom Korenić-Neorićevom grbovniku iz 1595. godine. Od tada se javlja i u svim potonjim prepisima, pre svega kao grb Srbije, ali i kao deo fiktivnih (apokriofnih), kombinovanih grbova pripisivanih carevima Dušanu i Urošu I. Krst sa ocilima javlja se u svim ilirskim grbovnicima i kao deo fiktivnog grba Mrnjavčevića.

Grb Srbije u ilirskim grbovnicima prikazivan je uvek na štitu crvene boje. Krst je po pravilu uvek bio bele (srebrne), a ocila žute (zlatne) boje. Boje su bivale drugačije jedino u slučaju grba Mrnjavčevića, gde je štit bio bele, krst crvene a ocila plave boje. U većini ilirskih grbovnika izgled ocila identičan je onima iz Dečana. Moguće je da su sastavljači Ohmućevićevog protografa i Korenić-Neorićevog grbovnika informaciju o izgledu krsta i ocila sa dečanskog polijeleja dobili od pećkog monaha Damjana Ljubibratića, koji je oko 1595. godine boravio diplomatskom misijom u Dubrovniku i Napulju, a čiji se grb nalazi u Korenić-Neorićevom grbovniku.

Iz ilirskih grbovnika krst sa ocilima, kao grb Srbije, prelazi u drugu, štampanu literaturu (Mavro Orbini, Kraljevstvo Slovena, 1601; Šarl Di Kanž, Istoriji Vizantije, 1680). Krajem 17. veka javiće se i prvi prikaz grba Srbije u praktičnoj heraldici. Posle 1689. izrađena je (ili gravirana) sablja Mihaila Raškovića, oficira u austrijskoj službi i austrijskog plemića, a potomka Raškovića, beratlijskih kneževa Staroga Vlaha. Na njoj je prikazan kao grb Srbije krst sa četiri polumeseca između krakova. Očigledne polumesece, čak antropomorfnog oblika, naučnici su pravdali greškom ugarskog gravera koji je pogrešno protumačio ocila sa nekog od uzora.

U grbovniku Stematografija (1701. i 1702. god.) Pavle Vitezović Riter kao grb Srbije prikazuje štit sa krstom i ocilima sasvim nalik onim sa dečanskog polijeleja. Ispod grba nalaze se stihovi na latinskom koji objašnjavaju sam grb: Srbija nosi kao znamenje krst i ognjila u crvenom polju/za krst je ona pretrpela mnoge vatre/sada kada je krst oboren, ona još podnosi udarce/ stoga je i po sudbini i stvarno nazvana Servijom. Na kraju knjige Riter ovom mističko-poetskom tumačenju dodaje i razjašnjenje u prozi: …taj je krst spomen na Konstantinov, i drugi pripisuju isto znamenje Carigradu, sa promenjenim ili netačno primenjenim bojama, a mesto ognjila stavljaju grčko slovo B. Udesom sudbine je ovaj simbol pripao Srbima, jer oni, pošto su često i dugo bili napadani čelikom i ognjem radi hrišćanskih oltara i rodnih ognjišta dopadoše u tužno ropstvo.

.

Nacionalno obeležje

.

Grb Srbije će se iz Riterove Stematografije postepeno i ne bez otpora, preseliti i u praktičnu i zvaničnu upotrebu. To će se dogoditi prvo u crkvenim krugovima, tj. u službenoj upotrebi srpske Crkve na teritoriji Austrije i Ugarske. Oko 1726. krst sa ocilima javlja se kao deo grba Beogradsko-karlovačke mitropolije. Od tada, pa sve do ponovnog vaspostavljanja srpske Patrijaršije, 1918, krst sa ocilima će kao obeležje za nacionalnost srpske Crkve, ali i kao oblasni grb, biti deo grba Beogradske i svih grbova Karlovačke mitropolije i srpskih patrijaraha u Austriji i Ugarskoj. Posle 1918. grb Srbije postaće deo novog patrijaršijskog grba – grba današnje Srpske pravoslavne Crkve.

Možda više od Riterove Stematografije, na razvoj srpske heraldike od 18. veka do danas imao je prevod ovog dela na slavenoserbski jezik, koji je 1741. godine pod istim naslovom objavio Hristifor Žefarović. Grb Srbije pojaviće se kao ilustracija i u znamenitoj Istoriji Jovana Rajića iz 1794. godine. Pod snažnim uticajem Žefarovića i Rajića grb Srbije prelazi u heraldičku praksu ustaničke Srbije. Pronalazimo ga kao deo grba na pečatu Praviteljstvujuščeg Sovjeta Serbskog, na pečatu vožda Karađorđa iz 1806.godine, na pečatima oblasnih sudova – magistrata, na pečatima pojedinih vojvoda iz Prvog srpskog ustanka i kao motiv na mnogim ustaničkim zastavama 1804-1815. godine.

.

Borba za državni grb

.

Posle Drugog srpskog ustanka Srbija je u okviru borbe za autonomiju vodila i borbu za dobijanje zvaničnih državnih simbola – grba i zastave. Krst sa ocilima kao tada već opšte prihvaćeni grb Srbije nalazi se na pečatima kneza Miloša 1818-1839, kao istovremeno i knežev lični i državni grb. Sam knez Miloš bio je ljubitelj pečata i grbova i mnogo je polagao na to da njegova Srbija dobije državno-pravno obeležje i priznate državne znake. Grb kneževine Srbije ozakonjen je prvi put u tekstu Sretenjskog ustava, 1835. a potom i Sultanskim fermanom, 1839. Izgled grba ostao je zabeležen i na zaglavlju Novina serbskih i na jednoj slici Jovana Isailovića Mlađeg. Na štitu crvene boje krst je bio beo, a ocila u početku plava (tj.čelikasto-ugasita), pa je grb tako sadržao boje srpske nacionalne zastave – crvenu, belu i plavu. Kasnije su i ocila prikazivana u beloj boji. Srpska Vojvodina (1848/49) odnosno Vojvodstvo Srbija i Tamiški Banat (1849-1860) koristili su krst sa ocilima kao grb, u praksi identičan grbu Kneževine Srbije. Prvi pravi dinastički grbovi Obrenovića i Karađorđevića, koji su se u pojedinim segmentima više ili manje razlikovali od državnog grba, imali su za osnovu grb Srbije tj. krst sa ocilima.

Proglasom Srbije za kraljevinu, 1882. promenio se i usložio i njen državni grb, ali krst i ocila ostaju njegov centralni deo. Uz grb Hrvatske i grb koji je predstavljao Sloveniju, grb Srbije je ušao i u novi grb Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca tj. Jugoslavije.

U grbu FNRJ i potonje SFRJ nije bilo nacionalnih obeležja, pa ni grba Srbije, već samo partijskih, političkih i soc-realističkih simbola. Grb SR Srbije koji su 1947. blazonirali Moša Pijade, Božidar Jakac i Đorđe Andrejević Kun, sadržao je u sebi crveni štit sa ocilima u krstolikom rasporedu, ali bez prisustva krsta. Tako osakaćeni grb Srbije korišćen je i kao grb Republike Srbije posle raspada SFRJ 1990-2004. Krst sa ocilima postaće sastavni deo grba Savezne Republike Jugoslavije 1993. Sama Republika Srbija konačno će rešiti problem svog novog grba 2004. godine. Tada je kao grb Republike prihvaćen grb Kraljevine Srbije iz 1882. sa minimalnim izmenama u blazonu, koje je načinio predsednik Srpskog heraldičkog društva Beli orao, Dragomir Acović. Na novom – starom grbu ponovo su se našli krst i ocila.

. . .

Ovaj članak je separat iz knjige „Srpski srednjovekovni grbovi“ koju priprema Fond „Princeza Olivera“ www.princezaoliverafond.org.rs