ZEMLjA, SUNCE I ZVEZDE KAO SIMVOLI

Vladika Nikolaj Velimirović piše o tome čega su nebeska tela simboli i kako ih pravilno treba shvatiti

 

1. Rečeno je: U početku stvori Bog nebo i zemlju. Pod nebom se razume carstvo duhovnih stvarnosti, nevidljivih i bestelesnih. Pod zemljom se razume skup simvola tih stvarnosti, opažljivih i telesnih. Zemlja je dakle simvolična slika nebesa.

Sunce i simvoli neba  - časovnik Van Cleef Arpels-Midnight Planetarium

Časovnik marke Van Cleef Arpels – model Midnight Planetarium

2. Sve fizičke sile u zemlji, kao: privlačnost i odbojnost, toplota, elektrika, radijacija i dr. simvoli su duhovnih sila u carstvu nebeskom. Same po sebi te sile niti bi bile sile niti bi mogle postojati, kad iza njih ne bi postojale nesravnjeno veće, izvorne, duhovne sile. I kad nad fizičkim silama ne bi postojala moć i kontrola razumnih, večnih sila, one bi oslabile, zbunile se, i pretvorile sav svet u haos. Kao što je pisano o Bogu i stvorenjima: Odvratiš li lice svoje, zbune se; oduzmeš li im duh, iščezavaju (Psalam 103).

3. Sunce je simvol samoga Boga. Sveti Grigorije Bogoslov piše: „Što je za čulne sunce, to je za duhovne Bog“. Kao što sunce svetli i svetlošću svojom osvetljava i greje sva živa bića na zemlji, tako i Bog osvetljava sve duše umom Svojim i greje ih ljubavlju Svojom. Bez sunca – smrt telima; bez Boga – smrt dušama. Rekao je Mojsej narodu izrailjskom: Evo stavio sam pred vas život i smrt… Zato izaberi život da budeš živ (V Mojs. 30, 19). To jest, poznaj Boga, jedinoga i živoga, nevidljivoga, i Njemu se jedinom klanjaj; a ne klanjaj se vidljivim simvolima kao bogovima, jer ćeš biti idolopoklonik. Ono je život, ovo smrt.

4. Jer je Gospod Bog sunce, sunce i štit pravednicima, govori bogoduhnoveni prorok (Ps. 83, 11). Ovaj izraz ne postoji u svima prevodima). Naravno, prorok misli na Boga kao večnu svetlost, večno svetilo istine, pravde i ljubavi. Prorok Malahije naziva Boga: Sunce pravde (Mal. 4, 2; II Petr. 1, 19). Tajnovidac Jovan priča u svom Otkrovenju, kako je video grad Cara nebesnoga, višnji Jerusalim, pa veli: I grad ne potrebuje sunca ni mjeseca da svijetle u njemu, jer ga slava Božja osvjetljuje. A na drugom mestu opet, opisujući slavu pravednika, govori: I noć tamo neće biti, i neće potrebovati vidjela od žiška, ni vidjela sunčanoga, jer će ih obasjavati Gospod Bog (Otkr. 21, 23; 22, 5).

5. No može neko primetiti: nije li Hristos nazvao sve pravednike suncima, i nije li prema tome sunce simvol svih pravednika? Zaista je rekao Gospod: tada će se pravednici zasjati kao sunce u carstvu oca svojega (Mat. 13, 43). I to jače i lepše od ovog vidljivog, fizičkog sunca. Naime, zasjaće se slično Bogu, Suncu pravde. Ali svetlost, kojom će se oni ogrnuti i sjati, neće biti od njih samih nego od Boga, onako kao što zvezde imaju svetlost od sunca. O tome jasno govori apostol Pavle: druga je slava suncu, a druga slava mjesecu, a druga slava zvijezdama (I Kor. 15, 41).

6. Prorok Danilo veli za pravednike, da će sjati kao zvjezde vazda i do vjeka (Dan. 12, 3). I Simeon Metafrast upodobljava svetitelje zvezdama, koje, kaže, položene na svodu nebeskom prosvetljuju svu vasionu. I mnogi drugi veliki duhovnici od uvek gledali su na zvezde kao na simvole angela, pravednika i ugodnika Božjih, dok su na sunce gledali kao na simvol samoga Cara i Boga Svevišnjega.

7. Tako, dakle, mi hrišćani shvatamo zemlju, sunce i zvezde kao simvole duhovne stvarnosti, a nikako kao samu stvarnost. Neznabošci pak, stari i novi, gledali su i gledaju na ova vasionska tela, kao na samu stvarnost. Čim stvarnost – odmah i obožavanje! Otuda su neznabošci svih vremena padali u mračnu zabludu, da te tvari Stvoriteljeve obožavaju kao božanstva. Grci su obožavali zemlju pod imenom Gea, a sunce pod imenom Apolon. Bog sunce u Misiru nazivan je Ozirisom, a mesec Izidom. Mesec je naročito obožavan u Vavilonu, Asiriji i Arabiji pod imenom Astarote.Persijanci, ognjepoklonici, klanjali su se zvezdama kao božanstvima.

8. Zabluda idolopoklonika, starih i novih, došla je otuda, što nije duh njihov vodio oči njihove nego obratno: oči su vodile duh. Duh je kao slepac kaskao za čulnim vidom i klanjao se onome, što su mu oči oglasile za stvarnost, za božanstvo. Trebao je da dođe Spasitelj, da osnaži raslabljeni duh i da mu prvenstvo pred očima i pred materijom. I Spasitelj je došao među ljude i objavio večnu istinu: Bog je duh (Jov. 4, 24). Onima koji su ovo čuli i primili spala je krljušt sa duhovnog vida, kao oslepljenom Savlu, i oni su na jedanput progledali i videli. Videli su i razumeli, da sve tvari u svetu, koje su oni do tada obožavali kao bogove, kao istinu i stvarnost, nisu ništa drugo do priče o jedinome, večnome i živome Bogu.

 

Vladika Nikolaj VelimirovićSimvoli i signali