ŽENE I LEKOVI

Zašto lekovi često imaju opasna neželjena dejstva za žene

Većim delom prošlog veka, lekovi koji su odobreni i pušteni na tržište testirani su samo na muškim pacijentima, što je dovelo do neodgovarajućeg doziranja i neprihvatljivih neželjenih dejstava za žene. Važne fiziološke razlike između muškaraca i žena su tek nedavno uzete u obzir u medicinskim istraživanjima. Lekar za hitne slučajeve, Alison Mekgregor, proučava te razlike, a u ovom fascinantnom govoru priča o istoriji koja stoji iza toga kako je muški model postao naš okvir za medicinska istraživanja i kako razumevanje razlika između muškaraca i žena može da dovede do delotvornijih tretmana za oba pola.
 Žene i lekovi Opasno neželjeno dejstvo lekova na žene

Svi mi idemo kod lekara i to činimo sa poverenjem i slepom verom da su testovi koje oni naručuju i lekovi koje prepisuju zasnovani na dokazima – dokazima koji su predviđeni da nam pomognu. Međutim, u stvarnosti, to nije uvek bio slučaj za svakog. Šta ako vam kažem da je ono što je medicinska nauka otkrila tokom proteklog veka zasnovano na svega polovini populacije?

Ja sam doktor urgentne medicine. Obučena sam da budem pripremljena u slučaju medicinske hitnosti. Radi se o spašavanju života. Zar to nije kul? Okej, ima mnogo kijavica i ozleda na nožnim prstima, ali bez obzira na to ko ušeta kroz vrata hitne službe, zatražimo iste testove, prepisujemo iste lekove, a da nikada ne razmišljamo o polu ili rodu naših pacijenata. Zašto bismo? Nikada nas nisu učili da postoje ikakve razlike između muškaraca i žena.

Nedavna studija odgovornosti vlade je pokazala da je 80 odsto lekova povučeno sa tržišta zbog neželjenih dejstava na žene. Hajde da razmislimo o tome na minut. Zašto otkrivamo neželjena dejstva na žene tek nakon što je lek pušten na tržište? Da li znate da su potrebne godine da bi lek prešao put od ideje do testiranja na ćelijama u laboratoriji, do studija na životinjama, do kliničkih ispitivanja na ljudima, da bi konačno prošao kroz regulacioni proces odobravanja, da bi bio na raspolaganju doktoru da vam ga prepiše? Da ne pominjemo finansiranje od miliona i milijardi dolara koje je potrebno da prođe kroz taj proces. Pa zašto otkrivamo neprihvatljive nuspojave kod polovine populacije nakon što se prošlo kroz sve to? Šta se dešava?

Pa, ispostavilo se da su ćelije koje su korišćene u toj laboratoriji muške ćelije, a životinje korišćene u životinjskim studijama su mužjaci, a klinička ispitivanja se sprovode skoro isključivo na muškarcima.

 Kako to da je muški model postao naš okvir za medicinska istraživanja? Hajde da pogledamo primer koji je popularizovan u medijima, a radi se o Ambienu, pomoćnom sredstvu za uspavljivanje. Ambien je pušten na tržište pre više od 20 godina i od tada su napisane stotine miliona recepata, naročito ženama, jer žene više pate od poremećaja sna nego muškarci. Međutim, prošle godine, Uprava za hranu i lekove je preporučila smanjivanje doze upola samo za žene, jer su upravo shvatili da žene metabolišu lek sporije od muškaraca, što uzrokuje da se probude ujutru sa više aktivnog leka u svom sistemu. Tada su pospane, a sednu da voze i u riziku su od saobraćajnih nesreća. Ne mogu da ne pomislim, kao lekar za hitne slučajeve, koliko je mojih pacijenata o kojima sam brinula svih ovih godina bilo u nesrećama u motornom vozilu koje su mogle biti sprečene da je ovakva analiza sprovedena i da se postupalo u skladu sa njom pre 20 godina, kada je lek pušten u prodaju. Koliko još stvari treba analizirati kroz polne razlike? Šta još propuštamo?

Drugi svetski rat je promenio mnogo toga, a doneo je i potrebu da se ljudi zaštite da ne bi postali žrtve medicinskih istraživanja bez davanja informacija i saglasnosti. Stoga su preko potrebne smernice ili pravila postavljeni na svoje mesto, a deo toga je bila želja da se zaštite žene u plodnim godinama od uključivanja u bilo kakve studije medicinskih ispitivanja. Postojao je strah: šta ako se nešto dogodi fetusu za vreme studije? Ko bi bio odgovoran? Tako su naučnici u tom trenutku pomislili da je ovo bila sreća u nesreći, jer, budimo realni – tela muškaraca su prilično homogena. Kod njih ne postoji stalno fluktuiranje nivoa hormona, koje može da poremeti čiste podatke koje mogu da dobiju ako imaju samo muškarce. Bilo je lakše. Bilo je jeftinije. Da ne napominjem da je u ovo vreme postojala opšta pretpostavka da su muškarci i žene jednaki u svakom pogledu, izuzev njihovih reproduktivnih organa i polnih hormona. Tako je odlučeno: medicinska istraživanja su sprovođena na muškarcima, a rezultati su kasnije primenjivani na ženama.

Šta je ovo učinilo sa poimanjem zdravlja žena? Zdravlje žena je postalo sinonim za reprodukciju: grudi, jajnici, materica, trudnoća. To je termin o kome sada govorimo kao o „bikini medicini“. To je ostalo tako otprilike do ’80-ih, kada je ovaj koncept dovela u pitanje medicinska zajednica i donosioci odluka u javnom zdravstvu kada su shvatili da smo ženama, isključujući ih iz svih medicinskih istraživanja, učinili medveđu uslugu, time da se osim reproduktivnih problema praktično ništa nije znalo o jedinstvenim potrebama ženskih pacijenata.

Od tada, ogroman broj dokaza je izašao na videlo koji nam pokazuju koliko su muškarci i žene različiti u svakom pogledu. Znate, imamo ovu izreku u medicini: deca nisu samo mali odrasli. To kažemo da bismo se podsetili da deca zapravo imaju različitu fiziologiju od normalnih odraslih osoba. Zbog toga je medicinska specijalizacija pedijatrije izašla na svetlost dana i sada sprovodimo istraživanja na deci kako bismo poboljšali njihove živote. Znam da isto to može da se kaže za žene. Žene nisu samo muškarci sa grudima i jajovodima, već imaju i sopstvenu anatomiju i fiziologiju koja zaslužuje da se izučava istim intenzitetom.

Uzmimo kardiovaskularni sistem, na primer. Ova oblast medicine je najviše uradila pokušavajući da otkrije zašto se čini da muškarci i žene imaju potpuno različite srčane udare. Srčana oboljenja su ubica broj jedan i za muškarce i za žene, ali više žena nego muškaraca umire u toku prve godine od dobijanja srčanog udara. Muškarci se žale na pritiskajući bol u grudima, kao da im slon sedi na grudima, a to nazivamo tipičnim. Žene takođe imaju bolove u grudima. Međutim, više žena nego muškaraca požaliće se da se „ne osećaju baš najbolje“, da „ne mogu da uhvate dovoljno vazduha“, da su „baš umorne u poslednje vreme“. Iz nekog razloga to nazivamo atipičnim, iako, kao što sam pomenula, žene sačinjavaju polovinu populacije.

Dakle, koji su dokazi koji mogu poslužiti u objašnjenju nekih od ovih razlika? Ako pogledamo anatomiju, krvni sudovi koji okružuju srce su manji kod žena u poređenju sa muškarcima, a način na koji ti krvni sudovi razvijaju oboljenje se razlikuje kod žena u poređenju sa muškarcima. A testovi koje koristimo da bismo ustanovili da li je neko pod rizikom od srčanog udara, pa, oni su prvobitno osmišljeni, testirani i usavršeni na muškarcima, tako da nisu toliko dobri u utvrđivanju toga kod žena. Zatim, ako razmišljamo o lekovima – uobičajenim lekovima koje koristimo, kao što je aspirin. Dajemo aspirin zdravim muškarcima da bismo im pomogli u sprečavanju da dobiju srčani udar, ali da li ste znali da je, ako date aspirin zdravoj ženi, to zapravo štetno?

Ovo nam naprosto govori da smo tek zagrebali površinu. Urgentna medicina je posao koji se radi brzim tempom. U koliko oblasti medicine od životnog značaja, kao što su rak i šlog, postoje značajne razlike između muškaraca i žena koje možemo iskoristiti? Ili čak, zašto neki ljudi dobijaju kijavicu češće od drugih, ili zašto lekovi za bolove koje dajemo za ozleđene prste na nogama deluju kod nekih, a kod drugih ne?

Institut za medicinu kaže da svaka ćeija ima pol. Šta to znači? Pol je DNK. Rod je kako se neko predstavlja u društvu, a ta dva se ne poklapaju uvek, kao što možemo videti kod transrodne populacije. Ipak, važno je shvatiti da, od trenutka začeća, svaka ćelija u našem telu – koža, kosa, srce i pluća – sadrži našu sopstvenu jedinstvenu DNK, a ta DNK sadrži hromozome koji određuju da li ćemo postati muško ili žensko, muškarac ili žena.

Nekada je smatrano da ti hromozomi koji određuju pol prikazani na slici ovde – XY ako ste muško, XX ako ste žensko – određuju samo da li ćete biti rođeni sa jajnicima ili testisima i da su polni hormoni koje ti organi proizvode odgovorni za razlike koje vidimo kod suprotnog pola. Sada znamo da je ta teorija pogrešna – ili makar da je nepotpuna. Na sreću, naučnici poput dr Pejdža sa Vajthed Instituta, koji radi sa Y hromozomom, i dr Janga sa Univerziteta Kalifornije, Los Anđeles, pronašli su dokaz koji nam govori da ti hromozomi koji određuju pol koji postoje u svakoj ćeliji u našem telu ostaju aktivni celog našeg života i moguće je da su odgovorni za razlike koje vidimo u doziranju lekova, ili za to što postoje razlike između muškaraca i žena u pogledu podložnosti bolestima i težini bolesti. Ovo novo saznanje preokreće stvari, i na tim naučnicima je da nastave da pronalaze te dokaze, ali je na kliničarima da počnu sa prenošenjem tih podataka na bolničku postelju, danas. Upravo sada. Da bih pomogla u tome, ja sam suosnivač nacionalne organizacije pod nazivom Polna i rodna saradnja za zdravlje žena, i mi prikupljamo sve te podatke tako da budu dostupni za podučavanje i za negu pacijenata. I radimo na tome da okupimo medicinske edukatore za jednim stolom. To je veliki posao. Ovo menja način na koji se sprovodi medicinska obuka još od njenog početka.

Ipak, ja verujem u njih. Znam da će videti vrednost uključivanja rodne perspektive u aktuelni nastavni program. Radi se o ispravnoj obuci budućih zdravstvenih radnika. A regionalno, ja sam suosnivač jedinice u okviru Odeljenja urgentne medicine ovde na Univerzitetu Braun, pod imenom Pol i rod u urgentnoj medicini, i mi sprovodimo istraživanja da bismo ustanovili razlike između muškaraca i žena u hitnim situacijama, kao što su srčana oboljenja, šlog, sepsa, zloupotreba supstanci, ali takođe verujemo da je obrazovanje od najvećeg značaja.

Napravili smo model obrazovanja od 360 stepeni. Imamo programe za doktore, bolničare, studente i pacijente. Jer ovo ne može samo da se prepusti liderima zdravstvene zaštite. Svi imamo ulogu u donošenju promena. Ipak, moram da vas upozorim: ovo nije lako. U stvari, teško je. To je u suštini menjanje načina na koji razmišljamo o medicini, zdravlju i istraživanju. To je promena našeg odnosa sa sistemom zdravstvene zaštite. No, nema povratka. Sada znamo tek toliko da znamo da nismo radili kako treba.

Martin Luter King mlađi je rekao: „Promena se neće dokotrljati na točkovima neizbežnosti, već kroz neprekidnu borbu.“

A prvi korak ka promeni je svesnost. Ovde se ne radi samo o poboljšanju medicinske nege za žene. Radi se o personalizovanoj, individualizovanoj zdravstvenoj zaštiti za sve. Ova svest ima moć da transformiše medicinsku negu za muškarce i žene i hoću da od sada pitate svoje lekare da li je lečenje koje dobijate specifično namenjeno vašem polu i rodu. Možda ne znaju odgovor – još. No, razgovori su otpočeli i zajedno možemo da učimo. Upamtite, za mene i moje kolege u ovom polju, vaš pol i rod su bitni.

Alison Makgregor