Dmitrij Šostakovič – kompozitor simfonija i simbol otpora sovjetskom režimu

IZ ŽIVOTA VELIKOG MUZIČARA

Dmitrij Šostakovič (1906-1975) bio je ruski kompozitor koji je stvarao u doba Sovjetskog Saveza i Staljinovog režima. Imao je složen odnos sa sovjetskom vladom, tako da je pisao himne vlasti, ali se trudio i da ostane na distanci od komunističkog sistema. Pretrpeo je dve javne osude svoje muzike – 1936. i 1948. godine, kao i povremenu zabranu izvođenja. Ipak, bio je i ostao najbolji sovjetski kompozitor svog naraštaja.

 

O Šostakoviču kao simfoničaru i o istorijskom aspektu njegovog stvaralaštva u najburnijem vremenu za Rusiju, nalazimo kod Miljenka Jergovića, čiji tekst prenosimo.

dmitrij šostakovič

Nikada se u dvadesetom stoljeću nije tako dobro sviralo kao u onih nekoliko ledenih dana ožujka 1953. na Crvenom trgu u Moskvi. ‘Dok je Staljinov kovčeg stajao u Dvorani stupova oko njega svirali su najbolji glazbenici svijeta’, s jezom u glasu godinama je kasnije svjedočio slavni violinist David Ojstrah. Istoga dana kad i Staljin umro je Sergej Prokofjev. Cijeli kvart oko njegova stana bio je već blokiran zbog Staljinovih posmrtnih počasti, pa Prokofjevu nisu mogla doći pogrebna kola. Njegovi đaci na rukama su iznijeli kovčeg iz kuće, i nosili ga sve do Doma kompozitora. Moskva je velika, put je bio dug, i stalno su se mimoilazili s kolonama koje su se kretale prema Crvenom trgu, žalujući zbog posve nevjerojatne smrti Staljinove. Povremeno bi im se ispričavali, u strahu da njihov neugledni kovčeg ne djeluje kao ruganje.

Bilo je hladno u suterenu Doma kompozitora, i nije bilo svijeta. Nije bilo ni cvijeća: svaki je moskovski cvijet tog dana trebao biti u Dvorani stupova. Odru je prišao Dmitrij Šostakovič, sagnuo se i pokojniku poljubio ruku: “Ponosim se što sam imao sreću da živim i radim pored tako velikog muzičara kao što je Sergej Sergejevič Prokofjev.” U pogrebnoj povorci bilo je nekoliko desetaka ljudi. Među njima Šostakovič. Da je umro nekoga prikladnijeg dana, Prokofjeva bi ispratile stotine tisuća Moskovljana i Sovjeta.

Sutradan nije se znalo što će biti. Šostakovič je kćeri rekao neka ne ide u školu. Tvrdio je da djevojčica ima temperaturu. Devetnaest godina ranije, jednoga zimskog jutra u Arhangelsku, stajao je u redu pred kioskom za novine. Kada je došao na red i kupio Pravdu, odmah je otvorio treću stranicu, i zamalo se nije srušio kada je vidio naslov: “Zbrka umjesto muzike”. U podnaslovu je stajalo: “o operi Lejdi Magbet Mcenskog okruga”. Zateturao je kada je pročitao prve rečenice. Netko iz reda za novine mu je nešto dobacio, misleći da se ranom zorom napio.

Bio je to nepotpisani redakcijski komentar, u kojemu je, među ostalim, stajalo: “Od prvog trenutka slušaoca u operi zapanjuje naročito neskladna, izvitoperena bujica zvukova. Odlomci melodije, začeci muzičke fraze tonu, eksplodiraju, ponovo nestaju u tresku, škrgutu i ciki. (…) Muzika gače, huče, dahće, kako bi što prirodnije bile prikazane ljubavne scene. I ljubav je razmazana po celoj operi na najvulgarniji način. (…) Ova muzika namerno je napravljena naopačke, kako ništa ne bi podsećalo na klasičnu muziku, da nema ničeg zajedničkog sa zvucima simfonija, sa običnim pristupačnim muzičkim govorom.” Nije to bila samo glazbena, nego pomalo i smrtna presuda. Nije se znalo tko ju je napisao, niti koje će sve posljedice izazvati. Ali Staljin je bio vrlo muzikalan čovjek – istina zapuštenog, nerazvijenog ukusa – a kao đak pjevao je u crkvenom zboru. I da, bio je na premijeri Šostakovičeve opere.

Sljedeća, 1937. bila je godina velikih čistki, a Šostakovič je bio u totalnoj nemilosti. Njegova muzika bila je zabranjena, uključujući i nekad vrlo hvaljenu Prvu simfoniju. S političarima i vojnicima, sveučilišnim profesorima, kemičarima i biolozima, u logore i u smrt išli su pjesnici, glumci, kazališni redatelji, većinom oni koji bi prethodno bili na boljem glasu od Šostakoviča. Umro je i Maksim Gorki, pod okolnostima koje nisu bile posve čiste. Za njega je svakoga dana štampano posebno izdanje Pravde, u jednom jedinom primjerku, s vijestima koje neće potresti velikog pisca.

Deset godina kasnije, u proljeće 1946. Staljin ga obasjava svojom milošću i obasipa materijalnim dobrima. Osobno mu Berija telefonira, javlja da mu je dodijeljen veliki stan u Moskvi, pa vila za odmor, automobil i šezdeset tisuća rubalja. Šostakovič je nekako pokušao da izbjegne svu tu čast, ali uzalud. Gledao je oko sebe i dobro je znao kako ponekad završe oni koje Staljin tako nagradi. Razdraga ih da bi ih zatim dokrajčio. Dvadeset godina živio je u sasvim razložnom strahu da će ga Staljin dati zatvoriti.

Četiri i pol godine ranije, one grozne zime 1941. na 1942, dok je trajala opsada Lenjingrada, Šostakovič je komponirao Sedmu simfoniju. Evakuiran je početkom prosinca, a od kuće je ponio samo partituru Lejdi Magbet Mcenskog okruga i svoju transkripciju partiture za Sedmu simfoniju Igora Stravinskog. To mu se činilo najvažnijim, sve drugo je ostalo u Lenjingradu. Sljedećih tjedana završava svoju najslavniju simfoniju, koja će biti izvedena 5. ožujka 1942. (u zbilji su dopuštene podudarnosti i slučajnosti kakve književnost ne trpi: 5. ožujak će jedanaest godina kasnije biti dan Staljinove smrti). Partitura Sedme simfonije, slavne Lenjingradske, bit će upućena u New York, i tamo izvedena kao svojevrsni izvještaj o opsadi grada. Malo što je tako utjecalo ne promjenu raspoloženja Rooseveltove Amerike prema Sovjetskom Savezu, i na prihvaćanje Sovjetskog Saveza kao ratnog saveznika, kao Lenjingradska simfonija. Staljinova propaganda bila je bez većega učinka, ruske pjesnike Amerikanci nisu razumjeli, ali ovo je bila velika, neporeciva glazba. U određenom smislu, posljednja velika glazba naše povijesti i našega vijeka. Šostakovič posljednji je kompozitor koji je pisao muziku čiji je cilj da bude lijepa.

Nakon Staljinove smrti došlo je kratko razdoblje Nikite Sergejeviča Hruščova i stvarne destaljinizacije. U to je vrijeme Šostakovič napisao i svoju Trinaestu simfoniju, posvećenu stradalima u Babjem Jaru, klancu u predgrađu Kijeva, u kojemu su Nijemci za samo dva dana u rujnu 1941. pogubili 33.771 Židova. Precizan podatak, kao rijetko koji u slučajevima masovnih nacističkih zločina u Drugome svjetskom ratu. U Staljinovo, kao ni poslije, u Brežnjevljevo vrijeme, nije bilo poželjno izdvajanje židovskih stradanja iz priče o sveukupnome sovjetskom ratnom stradanju. Šostakovič je prkosio i uglazbljivanjem starih židovskih pjesama, ali, recimo, i pjesama Marine Cvetajeve. Za razliku od drugih velikih sovjetskih umjetnika, među koje spadaju i Gorki i Prokofjev, Šostakovič nikada nije bio u emigraciji. Proveo je život u Sovjetskom Savezu, u borbi za vlastitu stvaralačku slobodu. Ako bi se stvari mjerile glazbom, estetskom nekonvencionalnošću i neuklopljenošću u zadana estetske i glazbeno-političke standarde, Šostakovič bi se mogao smatrati jednim od najhrabrijih umjetnika dvadesetog stoljeća. Do kraja života živio je pod ideološkom sumnjom i u atmosferi progona. Umro je prije četrdeset godina, 9. kolovoza 1975. Zadnjih je godina pristojno zarađivao od inozemnih tantijema, pa je poželio da kupi mercedes. Nisu mu to dopustili. Šta će mu mercedes pored odličnih sovjetskih automobila.

U vremenima kada je bio u Staljinovoj nemilosti izdržavao se pišući muziku za film. Nije to volio. Hvatala ga je muka od pomisli da piše glazbu u ritmu snimljenih slika. Uvijek je imao klavir, ali ga nije koristio pri skladanju. Nije imao potrebu da provjerava kako zvuči neka glazbena ideja. Sve je to imao u glavi, pa bi pisao onako kao što piše pisac: s papirom i olovkom. Tek kada bi završio neki komad, koncert za gudački kvartet ili čak simfoniju, nešto bi od toga odsvirao na klaviru. Ili ni to.

Bio je silno znatiželjan čovjek, i ta se znatiželja, kao ni kod koga drugog, čuje u njegovoj glazbi. Već se dvadesetih godina zainteresirao za džez. Osluškivao je cirkusku i varietetsku muziku. Volio je citate. Njegovi su komadi puni citata, ponekad iskrivljenih i izobličenih, ponekad jasnih i uljepšanih. Da je bio pisac, ta bi ga sklonost citiranju učinila postmodernistom prije postmodernizma. Šostakovič, međutim, ne citira zbog nedostatka vlastitog materijala ili problema s imaginacijom, nego upravo suprotno: svoju muziku on gradi i od svih drugih muzika, od zvukova ulice, atmosfere ton-filma, a možda i od ceremonijalne dramatike na kojoj je insistirala politika. Sklon je groteski i ruganju, duhovit je, zaigran i svemoguć. Njegova je muzika najprecizniji soundtrack dvadesetoga stoljeća u Europi, naročito onoga doba koje nije ozvučio rock’n’roll.

Za vrijeme bombardiranja, dok su nad Lenjingradom tutnjali njemački avioni, šetao je s kraja na kraj podruma u Hotelu Moskva, i sam za sebe je ponavljao: “Braćo Wright, braćo Wright, što učiniste, što učiniste…” Mislili su da to čini zato što ne primjećuje nikoga oko sebe, a on ih je ustvari zabavljao.

Izvor: Jergovic.com

Povezani članci - Pročitaj više

Leave a Reply

Your email address will not be published.