Zorica Sentić
Mala ništa ili beznačajne sitnice
Zadovoljstvo: To je sok od isceđene sreće.
Sreća: Skup beskonačnog broja malih ništa
Tegla s medom i flašica puna snega. Tvoje večito pitanje: „Gde ode njegova bela boja…?“ Jedno klizanje. Tvoje ćutanje. Jedna epizoda serije na TV-u. Nezavršen roman. Zvuk violine na staroj ploči. Golub pismonoša. Tvoja nečujna muzika, moja nevidljiva krila. Naša tajna bajka. Tvoja želja, moja pesma. Igra karata. Svađa puna „volim te“. Jedna oproštena greška. Malo soli zaboravljenog. Jedna kašicica meda u šolji mleka. Čaša rozea… Čaša crnog vina i kap koja prekipi. Karmin na košulji. Jedna kockica čokolade i jedan buket ljubičastih ruža. Jedna omiljena knjiga. Flaša neotvorenog šampanjca. Jedna napukla šolja. Jedan egiptski kip. Okret na biciklu. Prvi poljubac u bioskopu i moj ljuti tata. Pozlaćeni novčić ispod jastuka …Kaktus koji raste, na koji si se ubo… Oh, kako si vrisnuo! Neispunjeno obećanje. Prolaz preko zabranjenih staza. Neostvarene reči koje bole. Tvoja olovka koja piše samo istinu… Tajni, crveni, jedan jedini poljubac, jednog 31. decembra… Jedan odlazak. Jedan povratak. Prekid struje, jer nisi platio račun. Popodne na plaži gde smo izgoreli. Ljuti sosovi. Stara teta, pokojna. Večere ispred TV-a … Neslana supa. Kašnjenje vozova, izmišljeni razlozi. Jedna suza. Prijatelji, neprijatelji. Pismo loše napisano, koje nisi razumeo. Luda ideja da ti poklonim kompas. Putovanje u Veneciju i gondolijer koji nije hteo da nam naplati. Tvoja večita ljubomora. Probušena guma, rezervna zaboravljena. Plavi suncokret koji više nije žut. Zapušen lavabo. Samo si rekao: „Ma, nije to ništa… baš ništa, sitnica…“ i proveo si celu nedelju, uzalud…u ponedeljak si zvao majstora. Sećaš se kako nismo mogli da nađemo kravatu, a imao si sastanak sa bankarom… mislio si da će ga tvoja kravata impresionirati. Naljutio si se zbog neopeglane košulje. Klavir je bio raštimovan. Nisi se oporavio od gripa… tri dana. Jedan promašen sastanak. Odmor na Korzici. Sto od formike koji je još uvek u podrumu. Slike na kojima si video bubamare. Harmonika koja nikada neće sama svirati. Smejanje bez razloga. Bačene papuče. Neplanirano poslepodnevno spavanje kod tvoje mame… i tvoja tri ‘’volim te’’…moje tri tačkice… i naša večita brbljiva tišina.
I dnevnik sa slikama južne Francuske, koji nikada nisi našao… u kome si napisao velikim, crvenim i debelim slovima: „… tri tačkice, da ne zaboravim da joj kažem da je volim cele godine, a ne samo prvog maja.“
I ona stara školska sveska koju sam sada pronašla, u kojoj su spavale mnoge od ovih reči, nabačene jednog prvog maja (1968), moje prve godine u Francuskoj. Sa naslovom „beznačajne sitnice“ ili „mala ništa“ …
PS;
….2005. Popravila sam par gramatičkih grešaka… francuski jezik je vrlo komplikovan, još uvek se desi da pogrešim. Dodala sam male srećice, sitnice, mala „ništa“, značajna, beznačajna… ali istinite… tri tačkice !
….2007. Prevesti ove reči na srpski!
….2008. 40 godina već…dal’ je to moguće?!
….2012. 68…? to je juče bilo!
. . .