Podeli dobar sadržaj sa prijateljima:

 

Ježevac i Homoljske planine

Putopis i slike sa obilaska Homoljskih planina. Ježevac i manastir Gornjak

03.03.2013.

 

Prosto sam iskočio iz kreveta, tog musavog jutra. Dan ranije, izdogovarah se sa Markom, vodičem iz Pk Železničar Beograd, da spojimo ekipe. Tako nas nasta 34-ro. Neugrijanim autobusom, krenusmo u 7h autoputem ka Požarevcu. Tu dionicu pređosmo za čas, pa regionalnim drumom zaprašismo ka Petrovcu na Mlavi i Gornjačkoj klisuri.U kafani „Zvezdano nebo“, ogrija nas osmjeh konobarice i kafa, crna, vruća i gorka …

Ježevac 002

U 10,30h izkotrljasmo iz busa na most, koji je označavao početak klisure. Vozač je produžio do manastira Gornjak, a vesela grupacija se odala pješačenju u pravcu Ježevca.

Ježevac 001

Ekipa je bila vrlo šarolika. Naravno, žene su prednjačile. Andrea, u vidu djevojčurka iz osnovne škole, se žestoko trudila da prati tempo  odraslih planinara. Ubrzo napustismo asfalt, pa kaljavim kolskim putem krenusmo ka vrhu. Kroz šumu, prošaranu sunčevim osmjehom, polako dadosmo koljenima odušak uspona. Dan stvoren za uživanje, bacao nam se u naručje. Široko raširenih zjenica, ubacivasmo u oči sve što je moglo stati. Početak kolone je gledao Marku u leđa. Negdje na sredini  je ordinirao Vlada. Moja malenkost je pratila situaciju od straga. Oko podne, napravismo pauzu na izvoru kod patuljka. Voda, bistra, hladna i grgoljiva, prepade grla mnogih.

Ježevac 004

Kao da čuh nervozno zujanje foto-aparata. Jedna planinarka plave kose i tmurnih misli zapita:

„A koliko ima još do vrha“?

„Ma, to je blizu, eto iza one stijene“!

„Koje stene“?

Pa, ove, tu, iznad nas“?

„ A za koliko smo gore“?

„Ma, koliko vam osmjeh traje“.

„Ne, stvarno“!?

„Vrlo stvarno, 15minuta“.

Ježevac 009Ježevac 018

Kako bi se završio razgovor, ko zna, da mi se nije odvezala pertla na cipeli. Zapertlavah je minutima, dok nisam  pružio pogled  uz leđa ,raštrkane kolone. Skakućući prema vrhu, slikah i bih slikan. Vesna je zdušno repetirala svoj foto. Dragan je pucao iz svog profesionalca. Nikola  je bacao bombe iz Nikona. Naježeni vrh planine Ježevac, se branio oštrim stijenama. Vidik je curio kroz sunčane naočare.Homoljska ravnica se prostrla kao sita prasica, dajući okvir ušuškanim selima. Sa homoljskih planina, planinari pustiše očima na volju. Bjeli oblaci su orali nebesa. Poneki cvjet se stidljivo pokazivao, dok  su ptice pjevale odu proljeću.

Ježevac 020

Ježevac 028Vrh, zauzet brzom akcijom, ostade utrte trave, posle polusatne pauze. Ako smo se popeli  450m…valja nam i sići. Ali, bukova šuma, reklamirajući vrtače, davala nam je oslonac na blatnjavom putu.Kao krdo skakutavih srna, spustismo se u dolinu rijeke Mlave. Mutna i nervozna, nosila je sve što joj se našlo pod virom. Zvuk hučanja, klokotanja i  šištanja je obuzimao uho.

Zelenilo je  razbijala  masa raznobojnih plastičnih kesa i flaša. Oborena debla  topola, su pravila polumostove. Skupismo se kod  izvora i nezvanične plaže. Odatle još 1, 5km do manastira Gornjak. 

Ježevac 027

U pola 3 dodjosmo pred kapije. Ekipu podjelismo na : plivače, šetače i mazohiste. Svi krenusmo busom do izvora „4 lule“. Tu izađoše šetači i mazohisti. Ostatak produži ka banji Ždrelo. Šetači se prepustiše obilasku isposnice u stijeni i sela Gornjak, a mazohisti krenuše, markiranom stazom, od 4-lule ka Malom Vukanu.  Malo je bilo onih 12km, pa krenusmo grabiti još 8… Ubrzo shvatih da nisam ništa bacio u kljun, od 6,30h! Naravno, to se pokazalo kao savršen nedostatak. Vrlo brzo čuh sopstveno soptanje, koje je govorilo…crknućeš!

Kao i svaki muški prasac…za malo padoh u nesvjest. Izdržah do prvog vidikovca, sa kojeg su me oči saputnika, sažaljivo gledale. Kaže  Vlado: “Što ne reče, da ti je loše“?

„Ma, nije mi loše, nego nisam jeo“!

„Da, da! Evo ti bonžita iz 2009, pa kad ti bude bolje, krećemo“.

Izgleda da je zimski sloj od sarmi, pečenja i sira djelovao. Jesenja forma  se dovela u pitanje! Zagrizoh krajeve neumitnog ranca, pa upratih korake vođene ka vrhu. Vukan-Mali…skoro da je istovjetan sa Velikim. Ispuštajući  bučne zvuke, stigoh na vrh, hladnim znojem okupan. Dok smo se fotkali, ispod škrgutavih zuba, cerio se osmjeh.

Ježevac 025

Skokom i  lelujavim korakom, siđosmo sa Malog Vukana, ulazeći u šumu crnogorice, koja je prostirala putić , stajući stijeni preko glave. Na malom proplanku se okrenusmo natraške. Potmuli oblaci su, navirući sa neba, jahali pogled.  Brzi smo bili u silasku. Sumrak nas je hvatao za kragnu, već kod manastira St. Trojice. Odkotrljasmo se kroz selo, puno  skupih i visoko ograđenih kuća. Na putu prodavnica. Čovjek nas usluži pivom.  „Ima li zaječarskog“?

„Ima. Koliko“?

„Ma, tri, za pustahije! A, vi…odakle ste“?

„Odavde…Samo sam radio u Beogradu 40godina“…

„Pa, otkud sad ovdje“?

„ Ne znam šta sam radio i onih 40 godina, tamo! Ovde, malo prodam, malo ćutim, malo gledam na Vukan…i dobro mi je“!

Popismo pivo, i oprostismo se od domaćina. Mlađani vozač doveze autobus do ceste. Preveženi u kafanu, prepustismo se hedonizmu. Uz „Hajdučki ražnjić“ i vlašku rakiju uđosmo noći  pod rebra.

Skupljeni  iz termalnih voda i zamagljenih, pivskih, boca popunismo onih 34…

Razveseljena planinarska populacija se razgaljivaljala dosjetkama. Benzinska pumpa je davala namrgođenu dozvolu za sipanje goriva i više vrsta piva. Beograd  se  plazio prigradskim svjetlima. Orlovača je davala tmurnu notu ulasku u grad.“ Majstore, jel može kod sajma“?

„Može, care, samo mi bježi sa očiju“ J)

Branislav  Makljenović

Samotni  planinar, pustolov. Jahač vilinskih konjica. Dopisnik iz džepova  prirode

 

Podeli dobar sadržaj sa prijateljima: