Rajac i hrpa emocija

Deca i planina Rajac jedne opuštene nedelje

.

Hrpa emocija

Sipljiva  nedelja  je kašljucala  gvozdenim  točkovima  rijetkih  tramvaja. Devetka me izbaci kod hrama. Autobus,  za čijim volanom je kormilario Miki, stiže u 9,30h. Nevelika grupa od 18 spremnih se ukrcala i krenusmo kroz prazne ulice. Ibarska magistrala nestvarno pusta. Lazarevac se patio u rasipanju sopstvene vlage. Magla i  sitna kiša cure niz staklo. Kako skrenusmo u Slavkovicu, odjednom se izmjeni scena. Rajac se pomaljao iz oblaka, otresajući  mokrinu sa drveća. Planinarski dom se smješio odškrinutim vratima, dok su klinci iskakali iz busa. Dječija energija se širila svežim vazduhom. Smjestismo se po dremljivim sobama, slušajući cijuk rasušenih dasaka sa poda. Ručak je bio u Rajkovom maniru, ukusan i obilan. Ispratih grupu iz prethodne smjene, pa povedoh klince i bake u jednosatnu šetnju. Jurcanje, vriska i smjeh prostrješe se po livadama. Prođosmo ispod vrha, koji se kočoperno zaoblio sa svojih 848 m.

Nekoliko vikendica se hvalilo svojim posjetiocima. Sasvim izcuri dan, kada uđosmo u dom. Prijatno je širio toplotu kroz cijevi radijatora. Uviđam da nisam jedini koji se osjeća kao kod kuće. Jesam jedini   kome planinarski domovi i jesu kuća. Dragi stanovnici  doma isti kao i zadnji put. Blago nervozni  Rajko i vrijedne žene zvane Zorica, Snežana, Bojana… Kome treba više!? Večera je donijela dodatnu energiju u klinačke redove. Igre, igrice i šaroliki raspon glasova, širio se hodnicima. Nedelja je bila već dovoljno prisebna da , već izdišući, spremi  svoje miljenike u san.

Ponedeljak se pomolio preko vrhova stabala bukovih, sijajući suncem. Popih kafu na terasi. Par kovrdžavih pasa mi je pravilo društvo. Jedan pozlaćen zrak me dotače kroz iglice dugačkih Jela. Asfaltnim putem promiču samo sjene. Sve se stopilo sa otkucajima srca. Kroz ustaljeni ritam je prokuljao mir.

Doručak je okupio tek razbuđene, razbarušene glave. Dovoljno kalorija probudi ono malo pospanih. Na pješačenje krenusmo u 10h. Staza rajska. Usisa nas svojom krivudavošću. Preko proplanaka se širio požar sunčevih vatri. Šuma je disala širokim plućima. I mi smo!

Čavrljajući glasovi su se kotrljali preko lišća, odavno uvelog. Popismo  malo vode na Čanku. Hvatasmo prozračnu toplinu ispred šumareve kuće. Na raskrsnici kod vojnog objekta, tri djevojćice i jednu baku uputih ka domu. Ostatak zagrijanih, strašnih planinara spustih kroz šumu, osakaćenu motornim pilama, do Crvenog vrela.  Povratak u dom se pretvorio u otegnutu kolonu. Oči iznad obraza sa rumenim krugovima, svjetlile su sjaj. Jedno gizdavo popodne, ljubilo nas je po kosi. Ispratih prijatelje. Aleks i Aleks  sa djevojčicom  Lenom odoše Belom gradu u skute. Uz put nahranismo Dragojla. Bjeli konj u sivoj štali je rzao zadovoljno.

Ponedeljak je opasno prijetio Srpskom Novom godinom. Trinaestog u Januaru.  Restoran se ježio, okićen i svečan. Godinu 2013 , zapakovanu, sa naznakom-lomljivo, šaljemo  post expres  službom na adresu: Sjećanja  bb. Primalac plaća poštarinu. Valuta-hrpa emocija.

Utorak mi baci jutro preko ramena. Sunce prekri  zjenice. Bašta pred domom naglo oživje. Male, čupave glave skupiše se u kolonu. Joše jedan dan pješačenja, livadama i šumama rajačkim. U večernjim satima djeca su pravila maskenbal. Svako sa svojom maskom je ispratio utorak u nepovrat.

Srijeda izniče siva, skačući iz oblaka. Najavljena kiša se krila na vrhovima bukava. Na pješačkom meniu su bili  Slap i Crkvine. Slap nije nešto obilovao vodom, ali je uvjek vrijedan silaska niz usku, klizavu stazu. Dio staze ka Crkvinama i zaseoku  Ikonići je bio užitak. Prije slapa upoznah djecu sa bjelim konjom-Dragojlom. U Ikonićima zamolih mladog domaćina da nas upozna sa crnim konjom bijele biljege na glavi. Potom preko riječice pređosmo na drugu obalu, iznad koje se ukotvila prastara crkva, u kojoj  je sahranjena istorija: Đurađ Branković, Lazar  Branković i Jerina, valjda prokleta.

Spustismo se do sela Slavkovica, pa asfaltom do doma. Kiša nas stiže na pola puta. Malo mokri i umorni uđosmo u okrilje topline. Klinci su posle večere organizovali „Šiz-friz“. Veselje je bilo gledati  ih. Prvo mjesto osvoji namlađi Bogdan sa frizurom-„Toalet  Nindža“. U toku večeri  sam oborio rekord u razgovoru telefonom. Skoro 6 sati  sa jednom gospođicom je bilo nedostižno. Već odavno  je srijeda zamrkla, dok sam rani četvrtak nervirao odjecima smjeha.

Već u 7h na nogama. Sve što je prethodni dan činilo mrkim i vlažnim, izčililo je. Šetnju usmjerih pored izviđača i šumareve kuće, sve do livada iznad Branetića. Upijali smo tople zrake. Oko 13h stigosmo nazad u dom. Posle ručka zamolih ekipu da učestvuju u akciji čišćenja smeća iz okoline doma. Djeca su se odazvala obradovana. Napunismo 10 džakova. Pun kontejner. Nekako sve bljesnu. Nasta popodnevni mir.

Na veče nas sačeka nova priredba –„Vicijada“. Ponovo je pobjedio Bogdan sa vicem:“Idu dva mlava i …odosse“.

Petak se probudio nekako musav i vjetrovit. Pa šta!? Nešto ranije krenusmo preko Vijuljka.. Ovaj put potpuno spuštanje kroz selo  Polom do Gornjih Banjana. Svi su bili željni odmora. Kafana „Lovački sastanak“ oživje. Gazda Aca nas dočeka srdačno.Jedina kafana u kojoj se nešto pije za 30din! Živjeli!   Ivana, princeza iz Gornjih Banjana, odlepršala je, valjda, na zrnu graška, za takođe, Gornji Milanovac. Njen osmjeh je ostao da  lebdi  iznad  ispod plafona, šireći svjetlost.

Osvježeni, stavismo se na liniju korita Male Dičine. Staza laganog uspona dovuče nas pred dom oko 15h. Svi  umorni i gladni, napadoše jelo po tanjirima. Krevet je žudio da me primi pod ćebe. Zaronih…

Uveče performans:“Pokaži šta znaš“. Još jedna klinačka cesta za promociju kreativnosti. Zabava do 21,30h. Još jedan razgovor sa mističnom gospođicom, koja voli da spava na  ramenu. Razgovor je bio kratak. Samo jedan sat!

Subota me izbaci iz kreveta nekim cviljenjem. Pomislih  da neko plače. Vjetar je nasrtao kroz rupe u prozorima. Izađoh vani. Kučići skupljeni  sami u sebe, leže ispred vrata. Olovo obojilo nebo. Miris oblaka je golicao nos. Doručak se podavao viljuškama. U 9h pokret za Suvobor. Većina se probila kroz nalete vjetrovitog zavijanja. Već na puta za Dobru vodu,  bjesmo malo zaštićeni. Kod planinarske kuće pola ostade, a druga polovina prošeta jednom od najljepših staza. Ipak! Jedan dio nađosmo potpuno razvaljen. Staza pretvorena u kaljužni put. A pored puta nebrojeni, kubni  metri  posječenih stabala. Okolo haos od grana. Destrukcija, bahatost i pohlepa  monopolizma na djelu.

Sa Velikog  Suvobora skakuta pogled na Ravnu Goru, Maljen, Zlatibor, Medvednik… Skakutavo se i vratismo do Dobre vode. Uz put tri lovca sa ponosnim karabinima. Traži se žrtva za gulaš.

Spojismo se  u cijelu grupu ispod razgranate Lipe. Staza preko Vučijeg  Trkališta nas izbaci na vrh Rajca.Zadnja šetnja krunisana  krugom miline. Djeca kao lopte, skotrljaše se niz livade.Dom, do tada tih kao mrak kada se spušta sa planine, još jednom pronese graju. Završila  se ručkom. Sve je prštalo. Kratak razgovor sa gospođicom što mi uvlači glavu u rukav.

Veče će se, izgleda, završiti poetskim kutkom. Tako i bi. Svako po jednu pjesmu, pa  u krevet.

Mjesec se hrabro survao niz okomite padine planine. Cipele su mi spremne. Možda ću i noćas hodati kroz snove. Još se ova subota ne da nedelji, koja je raspakovala ranac i čeka ponoć, tu rupu bez kraja. Prije nego je sve zaspalo, mjesec skliznu preko krova i prosu malo srebra  preko umornih trepavica. San me povuče za lakat. Pružih ruku…

Jutro  šutnu nedelju  u stražnjicu. Vrijeme je da se pakujemo. Dan odlaska stigao. Prepustismo sobe drugima. Doručak i čekanje da stigne autobus. Neki su već otišli autima. Oko podne ,pojavi se Miki sa svojom  kotrljajućom lađom.  Pozdravismo  Rajka i ostatak dobre ekipe. Ubacismo  stvari  i popesmo se na palubu. Kuda  plovi ovaj brod? Za Beograd, luku sivila i  svjetla, luku radosti i tuge . Uplovismo…

Dopisnik iz džepova prirode:

Branislav  Makljenović