Prestanite toliko da razmišljate! – Korist od razmišljanja

Koja je korist od razmišljanja koju svako od nas može da izvuče a da se odupre kolektivnoj hipnozi? Kako da se ostvari harmonija i balans, i da se dostigne unutrašnji mir i sreća?

 

Prvi deo ovog teksta, nalazi se pod naslovom: Prestanite toliko da razmišljate! – Stalno razmišljanje, da ili ne? 

 

Koja je korist od razmišljanja?

U ljudskoj istoriji nikada nije bilo toliko razmišljanja i nikada nije bilo toliko meteža i haosa na planeti koja je svakim danom sve mnogoljudnija. Da li je moguće da kada god razmišljamo o rešenju za jedan problem, mi stvaramo još dva, tri ili više problema? Koja je korist od sveg tog razmišljanja ako ono ne vodi ka većoj sreći pojedinca, pa samim tim i društva? Jesmo li zaista srećniji kada smo stalno zarobljeni u svetu sopstevnih misli? Da li nas ono možda izoluje, odvaja nas od dubljeg i značajnijeg životnog iskustva? Razmišljanje, delovanje i sama konačna radnja (akcija) mora biti dovedeno u balans sa ljudskim bivstvovanjem, sa našim postojanjem. Inače, sam život se komplikuje i otuđujemo se od onoga  ko stvarno jesmo.

Prestanite toliko da razmišljate! – Korist od razmišljanja

Ako upotrebimo to razmišljanje da bismo odgovorili na neka od ovde gore postavljenih pitnja, nameće se zaključak da smo mi ipak ljudska bića, s akcentom na bića, a da nismo ljudska dela, da nismo ljudski proizvodi. Dakle, mi ne živimo da bismo razmišljali, radili, izvršavali zadatke, očekivanja i ispunjavali sve svoje uloge koje imamo u životu, već smo mi jedinstvena i neponovljiva bića u kojima pulsira isto tako neponovljiv život u svim svojim različitostima. Mi smo ljudska bića. Zapamtite: mi smo ljudska bića, koja treba da razmišljaju, da rade, da ispunjavaju svoje zadatke i uloge u skladu sa svojom pravom i neponovljivom ljudskom prirodom kako bismo lepo, srećno i zadovoljno živeli. Jer jedino tako možemo lepo, srećno i zadovoljno da živimo. Kao ljudska bića.

Kolektivna hipnoza

Čini se da je u našim glavama sve okrenuto naopačke po pitanju shvatanja svoje lične uloge u življenju. A tome doprinosi činjenica da više nismo sposobni da sa lakoćom komuniciramo sa svojim unutrašnjim svetovima jer smo konzistentno zasuti morem slika i informacija koje primamo preko svih mogućih uređaja i na gotovo svakom mestu gde se nalazimo, posebno ako mislimo na gradove. I zbog toga mi stalno razmišljamo. Možda i ne razmišljamo u onom pravom i poželjnom smislu te reči, već smo prosto zasuti morem senzacija koje se pretvaraju u  misli kratog daha i bez većeg značaja za nas same. Izgleda da svaka beznačajna (trivijalna) stvar postaje ipak značajna. Dozvoljavamo sebi da postanemo hipnotisani beskonačnim protokom novih slika, novih informacija, novih načina da mučimo svoja čula i sebe, pa da ih onda umirujemo u pokušaju da tako umirimo i sebe. Ima li tome kraja?!

Harmonija i balans za nas

Ne znam da li znate, ali u istočnjačkom svetu, tačnije u drevnim Vedama stoji da je misao samo jedna od naših šest čula. I ne pridaje joj se toliko ekskluzivni značaj da bi se čovek identifikovao u potpunosti sa svojim mislima, što se događa u zapadnoj materijalistički i racionalno orijentianoj kulturi. Harmonija i balans za nas se nalaze verovatno negde između te dve krajnosti, negde između duhovnih spoznaja Istoka i racionalnih tekovina Zapada. Možda?!

Šta nam preostaje ako se odreknemo potrebe da stalno razmišljamo?

Ako se svesno odreknemo potrebe da stalno i grozničavo razmišljamo sa iluzijom da tako uspešno upravljamo svojim životima, da se odvojimo od te vrste hipnotisanosti i da priuštimo sebi trenutke, možda i sate mira i unutrašnje refleksije, naše srce i naša duša bi nam mogli reći da tu nešto definitivno nije u redu i da nije za naše dobro. Umirena i oslobođena svih spoljašnjih nadražaja, naša duša u trenucima tihovanja i mira mogla bi nam pomoći da shvatmo šta je stvarno vredno i šta je to što će nas učiniti srećnim. I što nas i čini srećnim, samo nam to možda promiče. A zašto nam promiče? Zato što stalno i grozničavo razmišljamo o svemu i svačemu. Preterujemo u razmišljanju. Ostavljamo malo prostora za predah i za druge oblike doživljavanja naše stvarnosti. Našim čulima su potrebni prijatni stimulansi koji će blagotvorno uticati na naše opšte stanje. A to znači da je potrebno nekada da zaboravimo na sve to što nas u našim mislima zaokuplja i da jednostavno opažamo; da posmatramo, slušamo, uživamo u bojama, mirisima, zvukovima, ukusima, u dodirima, oslobodivši se potrebe da u tim trenucima o nečemu drugom razmišljamo. Što mi često činimo. Sedimo u predivnom parku u sunčan i vedar dan, deca se igraju oko nas, vazduh je prijatan i svež, naša čula uživaju, mi se polako opuštamo, ali na kratko. Ipak razmišljamo o onoj neprijatnoj situaciji na poslu ili o onome što smo isplanirali da nam se sutra desi, pa se bavimo detaljima kako ćemo to i da realizujemo. Scenarija u našoj glavi može da bude bezbroj. A sunce je i dalje prijatno, kao i vazduh, kao i priroda i zelenilo u parku, kao i cvrkut ptica, i vedri i nasmejani glasovi dece koja se zadovoljno igraju. Zašto nam to nije dovoljno? Zato što smo navikli naš mozak da stalno i grozničavo razmišlja. A zar nije šteta da budete obasuti suncem, a da toga uopšte niste svesni, da ga ne primećujete, a kamoli da uživate u njemu i njegovim blagodetima.

Unutrašnji mir i sreća

I na kraju, naša duša, da je zaista oslušnemo u miru i tišini, da je olobodimo potrebe da stalno razmišljamo, pomogla bi nam da bolje razumemo sami sebe. Bar u tim trenucima kada smo se oslobodili tiranije svakodnevnog preteranog razmišljanja. U tim trenucima duša bi nam pomogla da shvatimo suštinu skromnosti i zahvalnosti što smo tu, što dišemo, što se svakog jutra probudimo i imamo jedan ceo dan pred sobom. Da shavtimo suštinu snage volje i optimizma, suštinu posvećenosti i dobronamernosti, suštinu dobrodušnoti i vrednog rada u onome u čemu smo stvarno dobri, kada najmanje imamo razloga za to. Jer spoljašnji svet nam možda ne pruža mnogo istinskog povoda da se tako osećamo, ma koliko mi razmišljali i pokušali da doskočimo tom i takvom svetu. Ali i ne mora. Jer mi uvek možemo da pođemo od sebe, od svog unutrašnjeg sveta i tako bar pokušamo da učinimo prijatnijim i vedrijim dan ljudima sa kojima živimo, ljudima sa kojima poslovno sarađujemo, našim prijateljima i slučajnim prolaznicima. A na taj način ćemo sasvim sigurno svoj dan učiniti lepšim i prijatnijim i za nas same. Dakle, prestanite toliko da razmišljate! To je samo vaš ego koji je željan kontrole i samopotvrđivanja. I ništa više. Ali vi niste vaš ego. Vi ste mnogo više od toga. Kada potrebu za kontrolom i manipulacijom, a to je ono što vas tera da stalno razmišljate, povremeno zamenite trenucima mira i tišine, možda se iznenadite koliko prijatnosti nađete u tom stanju i u tom vašem novom svetu.

 

Mr Aleksandra Kosmajac