Oops! It appears that you have disabled your Javascript. In order for you to see this page as it is meant to appear, we ask that you please re-enable your Javascript!
Život

Pretprazničko veče – Aleksa Šantić

 

SJUTRA JE PRAZNIK, SVOJU SVJETLOST, MEKU, KANDILO BACA…

Mostar moje radosti…

PRETPRAZNIČKO VEČE

Sjutra je praznik. Svoju svjetlost meku
Kandilo baca i sobu mi zâri.
Sâm sam. Iz kuta bije sahat stari
I gluhi časi neosjetno teku.

Napolju studen. Peć pucka i grije.
Ja ležim. Ruke pod glavom pa ćutim
I slušam kako, granjem zamrznutim,
U moja okna goli orah bije.

Mostar i pesma Pretprazničko veče - Aleksa Šantić

Tako, na vrata sumornog mi srca,
Sjećanje jedno udara i čeka
Kô drug i sabrat, kao duša, neka
Što sa mnom plače i u bolu grca.

Negda, u take noći, kada otka
Pomrlom granju zima pokrov, ledan,
Ova je soba bila kô vrt jedan,
Gdje je kô potok tekla sreća krotka:

Kao i sada, pred ikonom sjaji
Kandila svjetlost. Iz ikonostasa
Suh bršljan viri. Lako se talasa
Izmirne pramen i blagoslov taji.

Sva okađena miriše nam soba.
Okolo žute lojane svijeće,
Mi, djeca, sjeli kô kakvo vijeće,
Radosni što je već grudanju doba.

Pod tankim velom plavkastoga dima,
U peći vatra plamti punim žarom
I sjajne pruge po ćilimu starom
Veselo baca i treperi njima.

Uvrh, na meku šiljtu, otac sio,
Pružio čibuk i dim se koluta;
Njegova misô nadaleko luta
I pogled bludi sanjiv, blag i mio.

Uza nj, tek malko na šiljtetu, niže
Kô simbol sreće, naša majka bdije;
Za skori Božić košulje nam šije
I katkad na nas blage oči diže.

U to bi halka zakucala. – „Petar!“
– Usklikne otac – „On je, zacijelo!
On vazda voli govor i sijelo –
Otvorite mu!“… – I mi, svi kô vjetar,

Trči i vratâ prijevor izvuci.
I stari susjed, visok kao brijeg,
Tresući s ruha napanuli snijeg,
Javio bi se s fenjerom u ruci.

Svaki mu od nas u zagrljaj hita,
Majka ga krotko susreta i gleda,
A on se javlja, pa do oca sjeda
I brišuć čelo za zdravlje ga pita.

Sva novom srećom ograne nam soba!
Na svakom licu sveto, sjajno nešto.
Sučući brke, stari susjed vješto
Počô bi priču iz dalekog doba.

I dokle prozor hladna drma ciča,
Mi svaku riječ gutamo nijemi;
Srca nam dršću u radosnoj tremi
Sve dogod ne bi dovršio čiča.

Zatim bi otac, vedar kô sjaj dana,
Uzeo gusle u žilave ruke,
I glasno počô, uz ganjive zvuke,
Lijepu pjesmu Strahinjića Bana…

Meni je bilo kô da pjesme ove
Svaki stih posta pun behar u rosi,
Pa trepti, sjaje, i meni po kosi
Prosipa meke pahuljice nove…

O mili časi, kako ste daleko!
Vi, draga lica, iščezla ste davno!
Pusta je soba… moje srce tavno…
I bez vas više ja sreće ne steko’…

Kandilo i sad pred ikonom tinja,
I sad je pozno predbožićnje doba;
Al’ gluha jama, sad je moja soba,
A ja list sveo pod bjelinom inja.

Uzalud čekam… U nijemoj sjeni
Nikoga nema… Sam kô kamen ćutim.
Samo što orah granjem zamrznutim
U okna bije i javlja se meni…

No dok mi mutni boli srce kose,
Kô studen travku uvrh krša gola –
Iz mojih knjiga, sa prašnjava stola,
Ja čujem šušanj kô viline kose.

Gle! Sad se redom rasklapaju same
Sve knjige stare, snovi čežnje, duge –
Miču se, trepte jedna pokraj druge
I njihov šumor kô da pada na me.

Sanjam li? Il’ bi ovo java bila?
Iz rastvorenih listova i strana
Prhnuše lake tice kô sa grana
I po sobi mi svud razviše krila.

Sve se svijetle!… Sve u blijesku stoje!…
Jedna okolo kandila se vije,
A neka bolno kô da suze lije,
Pred slikom dršće mrtve majke moje.

Neke bijele kao ljiljan, prvi,
Samo im zlatno meko perje grudi;
Neke sve plave, tek im grlo rudi
Kao da kanu kap zorine krvi.

Neke mi pale tu, na srce, svelo,
Pa kril’ma trepte i šušte kô svila;
A jedna lako, vrhom svoga krila
S cvrkutom, toplim, dodirnu mi čelo,

Kô da bi htjela zbrisat sijen tuge…
I slušaj! Redom zapjevaše, one!…
I glasi dršću, tresu se, i zvone,
Mili i sjajni kô luk mlade duge:

„Ne tuži! S bolom kuda ćeš i gdje bi?!
Mi, pjesme tvoje, i drugova sviju
Što svoje duše na zv’jezdama griju –
Sveta smo živa porodica tebi!

Mi kao rosa na samotne biljke
Padamo tiho na sva srca bona,
I u noć hladnu mnogih miliona
Snosimo tople Božije svjetiljke.

Mi združujemo duše ljudi, svije’!
Mrtve sa živim vežu naše niti:
I s nama vazda uza te će biti
I oni koje davno trava krije!

Prigrli ova jata blagodatna!
I kada jednom dođe smrti doba,
Naša će suza na kam tvoga groba
Kanuti toplo kô kap sunca zlatna“…

I akord zvoni… Sve u sjaju jačem
Kandilo trepti i sobu mi zari…
Iz kuta muklo bije sahat stari.
Ja sklapam oči i od sreće plačem…

Aleksa Šantić

Mostar, 1910.

Izbor: http://www.aleksasantic.com

Priredio: V. V. M. (iz Mostara)

oOOo

Ostavite komentar

Ostavite komentar

https://www.bastabalkana.com/wp-content/uploads/2019/04/Dr-Milena-Šćepanović-proktolog-hirurg-ordinacija-Proktomed.jpg
Golden Sweden Bitter GIF baner 336x280