Oops! It appears that you have disabled your Javascript. In order for you to see this page as it is meant to appear, we ask that you please re-enable your Javascript!
Čovek Zdravlje

Djed Muho Mujanić iz Prnjavora i prirodni lek za rak

 

MUHO MUJANIĆ I LEK ZA RAK

Djed Muho Mujanić je postao poznat 90-ih godina kao iscelitelj koji ima prirodni lek za rak. Priča o Muhi Mujaniću i leku za rak

 

Ovo je jedna divna priča o gospodinu Muhi i ljudima iz Bosne. Djed Muho Mujanić je iz sela Lisnje, mesto izmedju Prnjavora i Banjaluke. Postao je poznat kada je tokom gradjanskih ratova u Bosni otišao u Nemačku i tamo počeo ljudima da pomaže lečeći ih rastvorom lekovitog bilja koje je delovalo kao prirodni lek za rak. Njegova tinktura za rak ima 11 biljaka u sebi. On sam nije travar, niti je to ikada i bio.

Ovo je pre svega priča o Muhi Mujaniću kao čoveku. Ispričana je na forumu Serbian caffe od osobe pod imenom Prirodom do zdravlja koja je posetila Muhu i nama se sama priča učinila lepom i poetičnom. Vredi pročitati kako Muha Mujanić opisuje svoj put do izlečenja.

Djed Muho Mujanić iz Prnjavora i prirodni lek za rak Aloja
Aloja kao lek za rak

Postavlja se pitanje da li prirodni lek za rak koji je Muho Mijanić napravio leči? Kroz forum se nije mogao steći utisak da je to čudotvoran lek za rak, iako je bilo par ispovesti ljudi koji su čuli da se neko izlečio i samo jedna osoba koja je potvrdila da se izlečila od raka. Ali, kako ta osoba kao i većina drugih obolelih koriste mnoge druge preparate, idu na hemioterapiju, ne može se pouzdano tvrditi da je to baš Muhin lek za rak, makar dok se ne skupi dovoljan broj svedočanstava. A njih za sada nema u dovoljnoj meri. Zapravo, više je onih koji su koristili Muhin lek bezuspešno.

Tretman za rak koji sada ljudima daju njegov sin i unuk košta 200 eura ili 400 konvertibilnih maraka. Dobiju se 4 velike tegle za lečenje i terapiju u trajanju od 2-3 meseca. Pretpostavlja se da je njegov lek u stvari prirodni lek za rak sa alojom, cikorijom, medom koji je već poznat.

Ali nas zanima priča o njemu kao čoveku, kako se izlečio, jer je to sjajna priča.

. . .

Priča o Muhi Mujaniću i kako je našao lek za rak

prirodom-do-zdravlja
25. decembar 2012. u 21.20

Sa Muhom sam se vidio negdje sredinom juna mjeseca. Ranije sam ga nazvao iz Amerike i raspitao se za lijek da mi ostavi kad dodjem. Kaže Muho – ma nema problema samo me nazovi dan ranije da budem kuci. Iskoristio sam priliku da usput odem kod druga iz srednje skole, dugo se nismo vidjeli i onda smo krenuli prema Prnjavoru iz pravca Gradiske.

Dan je bio ugodan, topao, u stvari možeš slobodno reci prevruc s’ obzirom da vremesni Golf dvojka kojim smo putovali uopste nema klimu. Nas dvojica smo se zezali usput sjecajuci se raznoraznih dogodovstina od prije skoro 40 godina.

O svemu smo pricali osim o bolesti.

Nekih 7-8 kilometara prije Prnjavora sa desne strane docekala nas je tabla „Lisnje”. Skrenuli smo desno i nastavili seoskim putem. Selo je poveliko, ima ga i u duzinu i u sirinu i posto smo prvi put tu stadosmo pored jednog seljana koji je isao pjeske.

Trazimo travara Muhu, znaš li gdje živi – pitamo ga. Znam – rece – a posto i ja idem dobrim dijelom tim pravcem mogu li sjesti sa vama da vam pokazem? Kako ne može, upadaj – nas dvojica jedva docekasmo i kad smo presli možda jedno pola sela pokaza nam taj covjek gdje živi Muho.

Muhina kuca je skromna skroz, vidi se odmah na prvi pogled da je on jedan dobrocudni domaćin a ne biznismen koji je uspio da sagradi dvorac i obagati se. A mogao je, to znam sigurno iz svog iskustva sa raznoraznim travarima.

Docekao nas je Muhin sin, kaže sad ću ja starog zovnuti. Sjedosmo na klupu ispred kuce, obliznje vocke su davale hlad tako da je bila prava milina sjediti u dvoristu.

U to dolazi i Muho, starina od osamdeset i pet godina. Dobro se drzi za svoje godine, gipkog hoda, vidi se da je dobro pokretan. Nakon što smo se predstavili krenula je i standardna prica, ko smo, šta smo i odakle smo. Kaže Muho – boga ti kako si ti čuo za mene jer ja se ne reklamiram nigdje, nego onako pomognem nekome pa me taj preporuci drugom i sve tako. Bilo mu je cudno da neko u Americi zna za njega.

Kažem mu da sam za njega čuo od Voje, njegovog zemljaka koji je prije pedesetak godina otisao u Ameriku i da je Muho izlijecio jednog Vojinog sofera. Sjetio se Voje kad sam ga spomenuo, kaže – znam za njega.

I tako, prica je pocela polako da se odmotava sama od sebe. Muho bi s vremena na vrijeme imao problema sa izgovorom, zatrokirao bi pri izgovoru najjednostavnije rijeci, izvinjava se i kaže da je imao prije par godina mozdani udar pa mu je ostala posljedica. Inače veoma veseo starina, ostavlja dubok utisak na slusaoca, sto bi nasi ljudi rekli – rođen i zna da lijepo prica. Milina ga slusati. Kažem mu ja – znaš šta Muho, osim ovog lijeka za rak imaš li kakvih trava za srce jer sam prije pola godine imao infarkt pa ako znaš šta od prirodnih lijekova rado bih te poslusao. Muho me pogleda i rece – nisam ti ja nikakav travar, koliko se ti razumijes u trave toliko i ja vjeruj mi. Na moj zbunjen pogled kaže – Ja samo znam napraviti ovaj lijek i to je sve. I onda je krenula prica, vrlo interesantna, ja nisam trepnuo cijelo vrijeme dok je Muho pricao.

Bilo je to odmah iza onog rata, zaposlio sam se u jednom sumskom preduzecu kao drvosjeca. Bio sam mlad i snažan, ono što se kaže mogao sam raditi za trojicu. Odrastao sam na selu i nije mi bilo mrsko raditi, navikao sam na to od malena. Bio sam vrijedan i poslusan a i druga vremena su tada bila, rad se u to vrikeme cijenio, nije ko danas. A posao je bio tezak, dosta tezak, nije tada bilo motorne zage, ma kakvi, to se tek kasnije izmislilo nego uzmes rucnu zagu pa tamo-amo po čitav bogovetni dan. A navece kad podjes spavati nije glava ni jastuk dodirnula a već si zaspo. Eto tako je bilo. Isli bi sa jedne sjece sume na drugu i tako mi je deset godina prošlo ko sto bi ‘dlanom o dlan’. Osjetim onda jedne prilike da me nešto para u grlu, kontam u sebi sto sam se negdje vruc nadero hladne vode. i nikako da prestane, iso sam i doktoru ali dzaba.

Kad je doktor vidio da ne prolazi poslao me specijalisti u bolnicu Rebro u Zagrebu da uradim nekakav pregled. Kad sam zavrsio u bolnici navratim u prvu apoteku da kupim neki sirup za kasalj nebi li mi bilo lakse. Udjem u apoteku i kažem apotekarki da mi da kakav bilo sirup za kasalj, kažem joj da sam drvosjeca i da sam se negdje onako zagrijan napio ledene vode i kasalj nikako da me prođe. Rekoh joj i da sam upravo iz bolnice gdje su mi radili taj nalaz. Kaže ona meni – imam ja koliko hoćeš sirupa ali tebi ni jedan sirup ne može pomoći, nemoj dzaba da bacas pare. Valjda je znala šta je u pitanju kad sam joj reko koji nalaz sam radio.

Ma nema veze – kažem joj ja – daj timeni najbolji pa pomogo ne pomogo. Dobro – rece ona i dade mi sirup. Prije nego sto ću izaci priupita me – a jel’ ono rece da si drvosjeca po struci? Jesam. Imala bih za tebe jednu molbu ako možeš ikako da mi učinis uslugu pa šta kosta da kosta. Reci slobodno – rekoh joj. Živim tu blizu u jednom selu, ima prevoz, lako je doći, a problem je sto odmah uz kucu u kojoj živim ima jedan stari hrast, boga pitaj koliko je star, već se napola sasusio i prijeti mi svakog momenta da padne i srusi mi kucu. Na takvom je mjestu da nema gdje drugo da padne nego posred kuce. Zvala sam ja mnoge drvosjece da dodju i posijeku ga ali niko se ne smije usuditi jer se boji da ne padne na kucu. Samo jedan je pristao i rekao mi je da bi se prihvatio posla ali pod uslovom da ako obori hrast na pravu stranu i kuci ne bude ništa da mu platim koliko vrijedi pola kuce a ako padne na kucu i srusi je on će se postpisati da će mi novu kucu napraviti. Platila bih ja njemu, ne bi mi bilo zao ni jedne pare, ali odakle mi tolike pare, muž mi je umro i hranim sama cetvero djece od jedne plate, nikad ja toliko para ne mogu ustediti.

Imao sam vremena i odlucih da odem i vidim o cemu se radi. Nadjoh lako kucu, obilazim drvo s’ jedne pa s’ druge strane, na nezgodnom je mjestu nema govora. U to stize i apotekarka, obradovala se kad me vidjela, nije bas bila sigurna da će me zateci, i naravno pita me šta mislim. Obaro sam i teza – kratko joj rekoh. Nego, problem je sto pri sebi nemam ama bas nikakvog alata a bez toga ne mogu ništa.

Ima u selu jedan gospodin, odavno je u penziji, bio je isto tako drvosjeca, on ima sav alat, ali ne da ga nikome ni pogledati a kamo li posuditi. Odvedi ti mene do njega – rekoh joj – i ne beri brigu. Ispred kuce me doceka starac u godinama ali još uvijek se drzi dobro vidi se to na prvi pogled. Predstavih se, rekoh sto sam dosao, rekoh mu da sam drvosjeca i gdje radim. Kad sam spomenuo preduzece gdje radim primijetio sam iskru u njegovim ocima. E cuj tu radis, a ko ti je sef odnosno direktor i gdje si sve radio, na kojim sjecama sume. Dok sam mu pricao gdje sam sve sjekao sumu i koji put sam prosao on me netremice slusao pogleda prikovanog negdje u daljinu i samo bi ponekad odmahnuo glavom. Vidis, sav taj tvoj put, sva ta radilista sam i ja prosao prije mnogo mnogo godina i slusajuci tebe još jednom sam se podsjetio na svoje mlade i slobodno mogu reci najsretnije dane.

Onda je zovnuo snahu i rekao joj da mi dadne sav alat koji mi bude trebao i ne samo to nego mi je nasao i jednog mladog momka da mi pomogne jer sám onoliko drvo ne bih mogao oboriti. Sutradan, čim je sunce malo ogrijalo prihvatim se posla i do predvece kad je apotekarka dosla s posla ne samo da smo oborili stablo nego mi nije bilo mrsko pa smo ga čitavog isjekli na trupce spremne da se iscijepaju za drva.

Nije mogla vjerovati kad je vidjela šta smo sve uradili, obilazi oko panja i sve pogleduje u nebo ne vjerujuci da je dosao kraj njenim mukama i strahovanju. Udje u kucu i zacas donese kafu, rakiju i mezu zahvaljujuci se milion puta. Iznese i novcanik i pita koliko kosta. Nije mi zao da kosta šta god kosta. Kažem joj – da sam mislio da ti naplatim ne bih se nikad ovog posla ni prihvatio, ništa ti meni nisi duzna. Njoj nezgodno, nije valjda ocekivala i hoće da plati i bog.

Kažem joj – dobro, plati nešto ovom momku sto mi je pomagao a ono sto si meni mislila da platis uzmi i kupi nešto ovoj svojoj djecici i nek im to bude poklon od mene. Eto, jel to u redu? Udarise joj suze na oci. Ne mogu da vjerujem da još uvijek postoji tako dobrih ljudi na ovom svijetu, hvala ti i gdje čuo i ne čuo, a suze joj sve jedna drugu stizu. Bi’ mi je nešto zao, Boze mili mislim se u sebi zašto je sva sirotinja na svijetu ista i zašto su svi tako dobri i prosti u dusi. „Dobro se dobrim vraca” – kao da mi neki nepoznat glas rece. Spakovao sam se i otisao kuci.

U to su dosli i nalazi. Rak grla, tako su mi rekli jer ja ono sto je doktor napisao ništa nisam razumio. Iz preduzeca su mi javili da ne trebam dolaziti na posao nego da se lijecim a sve će mi biti placeno tri godine isto kao da sam radio. Nije mi mogla doći bolja čestitka od preduzeca i nije mi bilo zao ni jedne trunke truda i prolivenog znoja.

Uputio sam se na VMA u Beograd na lijecenje. Ostao sam tamo skoro tri mjeseca. Na VMA sam se toliko sprijateljio sa nacelnikom odjeljenja da smo se pobratimili. Tako je to nekada bilo, na taj način su se kako bih rekao krunisala velika prijateljstva. Nacelnik odjeljenja me je i operisao. Nakon nekog vremena mi je rekao da mogu da idem kuci jer nema potrebe da vise lezim u bolnici. Pozdravili smo se i ja odoh svojoj kuci.

Sa grlom vise nisam imao problema i ponadao sam se – haj fala Bogu neće li sve biti u redu. Ali umjesto da se svakim danom osjecam sve bolje ja sam poceo naglo da „kopnim”. Gubio sam naglo na kilazi, nisam imao ni apetita da jedem i uskoro sam bio toliko „slab” da nisam skoro mogao ustati iz kreveta. Nije mi bilo druge nego se opet uputiti na VMA.

Nadjoh pobratima i pozdravismo se srdacno. Kažem mu šta me muci. Rece mi on da se ne brinem puno, da je on operaciju uradio savrseno i da bi trebalo biti sve u redu. Idi kuci – rece mi – budi sa porodicom, nema potrebe da dzaba ovdje u bolnici lezis. Poslusah ga ali sam imao neki cudan osjecaj da neće bas sve da mi kaže.

Kad sam dosao kuci doceka me žena i kaže – e Muho Muho, ti sve ko fol bolestan a tamo i svalerke ganjas, nije tebi ništa. Znao sam da se sali, a ona ode i vrati se sa jednom neotvorenom kovertom. Evo – rece – ovo si dobio iz Zagreba juče.

Otvorim kovertu kad ono pismo od apotekarke. Zahvaljuje se još jednom za sve sto sam joj pomogao. Pita me da li sam dobio rezultate nalaza sto sam radio. Pretpostavljala je o cemu se radi. Kaže – želim ti svu sreću i zdravlje na ovom svijetu a evo ti jedan recept koji ti može valjati i zivot spasiti. Molim te da svakako napravis ovaj lijek i pocnes ga uzimati ako rezultati testa budu losi. Ovaj recept mi je ostao od pokojnog muza a njemu ga je dao jedan Rus koji je lezao sa njim u bolnici u Moskvi.

Jedanest razlicitih vrsta trava je potrebno da se napravi ovaj lijek. Nije ga teško napraviti ako znaš recept. Moram priznati da nisam odmah prionuo na posao ali kako je situacija bivala sve gora i ja se osjecao sve losije odlucih da oprobam. Ništa me ne kosta, pomislio sam u sebi, a nikad covjek ne zna šta mu može pomoći. Već sam bio dobro iscrpljen i morao mi je brat pomoći da nabavim sve trave i da napravim lijek. Eto tako sam krenuo.

Pisalo je da moram uzeti najmanje sedam tura lijeka (sedam tegli). Već nakon dvije sedmice sam se poceo osjecati bolje. Pocela mi se nekako vracati snaga a i boja u lice. Osjeti to covjek iznutra, ne znam kako bih ti rekao. Nakon dva mjeseca sam bio kao preporođen, vratio mi se apetit ali i snaga. Vidim da mi lijek pomaze i odlucih da ponovo obidjem pobratima na VMA.

Kad me je ugledao ne malo se iznenadio. Kaže – Muho izgledas odlično, ne znam šta radis i cime se lijecis ali samo nastavi tako, za razliku od prošlog puta kad sam te vidio sad izgledas ko momak. Bez ikakvog okolisanja sam mu rekao koji lijek uzimam i kako sam saznao za njega. On me potapsa po ramenu i kaže – ne znam šta je u pitanju, mislim koji lijek, ali opet ponavljam samo nastavi. Vidis, prošli put ti nisam mogao reci punu istinu, nisam htio da te obeshrabrim ali sad ti mogu komotno reci jer po tebi vidim da si na dobrom putu da se izlijecis. Što se tiče raka grla ja sam to operisao i uklonio sto je trebalo. Tu vise nećeš imati problema budi siguran ali je problem bio u tome što se rak proširio i sto si dobio leukemiju a tu ti ama bas nimalo nisam mogao pomoći, kao sto znaš tu operacije nema.

Pricali smo još dugo o svemu i svačemu i nakon toga se polako uputih kuci ali ovaj put sa velikom vjerom da ću se u potpunosti izlijeciti. Nastavio sam da uzmimam lijek cijelo vrijeme bez obzira sto sam se već nakon 4-5 mjeseci osjecao potpuno zdrav. I eto, kako onda tako i sad, nikad vise se bolest nije povratila.

Ovim rijecima mi je Muho ispricao kako je prvo izlijecio sam sebe a onda se za to proculo prvo po selu pa malo dalje i po gradu i ljudi su poceli da dolaze i pitaju može li i njima napraviti lijek. A onda mi je rekao nešto sto je veoma veoma važno u cijeloj ovoj prici.

Kaže – uzimaj ovaj lijek redovno, nemoj da preskaces, pomogao je mnogim ljudima pomoći će i tebi i vidjeces bolest se vise nikada neće vratiti. Bio sam malo iznenadjen tom činjenicom jer svi drugi lijekovi koje sam do tada uzimao podrazumijevaju da ih uzimaš čitav život u vecoj ili manjoj dozi (zavisi od lijeka, Vidatox na primjer ali i ostali) tako da me je ova cinjenica dosta obradovala.

Pricao je onda Muho Mujanić o pacijentima koje je izlijecio, mogao bih ga slusati dan noć.Dok smo razgovarali nazvase ga neki ljudi iz Beograda, pitaju može li mu sin donijeti lijek u Prnjavor jer su oni već doputovali nadomak Prnjavora pa da ne lutaju trazeci selo. Ma može kako ne može rece im Muho i sin zacas spakova paket tegli i ode za Prnjavor. Onda je nazvala jedna žena iz Dalmacije. Kaže da joj treba lijek za prijateljicu iz Norveske, da je već krenula put Prnjavora i zamolila ga da joj spakuje jednu teglu. On se nekako snebiva i rece joj – nemoj me pogresno shvatiti ali jedna tegla joj neće pomoći. Ako već neće da uzme vise onda nek ne baca dzaba pare. Ova Dalmatinka rece da nije do nje da odlucuje jer joj je ta prijatejica tako rekla i poslala pare ali će joj svakako reći da treba da uzme još. Kad je spustio slusalicu Muho Mujanić se okrenu prema meni i drugu i rece – ne možeš ljude puno ubjedjivati da uzmu četiri-pet ili vise tegli jer mnogi od njih pomisle da hoću sto vise da ih prodam. A meni ih bude zao jer dvije-tri tegle ih neće izlijeciti i sto da dzaba bacaju pare.

To bi bila prica o Muhi Mujaniću travaru iz Prnjavora. Bilo ga je ugodno slusati to vrelo junsko popodne. Na mene je ostavio nevjerovatno snažan i pozitivan utisak i pokusao sam ovdje najbolje sto sam znao da opisem svoj susret sa ovim dobrim covjekom. Muho pripada generaciji koja nas na zalost polako ali sigurno napusta za sva vremena, generaciji mojih roditelja od koje smo mogli mnogo toga moralnog i pozitivnog da naucimo.

Još i ovo da dodam. Ja sam bio planirao da ostanem dole tri mjeseca a jedna tegla Muhinog lijeka traje nešto više od mjesec dana. Pitao sam ga da li mogu da uzmem tri tegle ovaj put a da ostatak nastavim sljedece godine kad budem dolazio. Odgovorio mi je da ne može tako nego lijek mora da se pije u kontinuitetu sto znaci ili da ostanem dole pola godine koliko otprilke treba da potrosim pet tegli ili da ga na neki način prebacim do Amerike.

Odlucio sam se naravno na ovu drugu varijantu jer prva nije dolazila u obzir. U međuvremenu mi je stigla i supruga na mjesec dana i kad je posla kuci spakovali smo jednu teglu da ponese. Lijek smo presuli u flasu od Koka Kole od 1.25 litara. Jedan tegla sadrzi tačno 2.5 litra lijeka tako da je stala u dvije flase od 1.25 litara (nije greška u pitanju, znaci nije flasa od 1.5 lit nego upravo kako sam i napisao 1.25 litara). Za svaki slučaj sam na obadvije flase zalijepio naljepnicu na kojoj sam napisao: MEDICINE! HERBS & PROPOLIS. 100% NATURAL. Nadao sam se da bi ovo možda moglo pomoći u slučaju da carina pregleda kofer.

Kad je supruga dosla kuci javila mi je da je sve prošlo u redu i da je prenijela lijek. Rekla mi je da su joj kofer pregledali ali da ništa nisu uzeli. U slučaju kad vam pregledaju kofer uvijek ostave unutar kofera ceduljicu na kojoj piše da je vas kofer pregledan. Nisam siguran ali mislim da je to uradjeno u Beogradu odakle je posla za Ameriku. Ne znam da li se možda koferi dodatno pregledavaju i u Njemackoj gdje se presjeda. Uglavnom, kad je doputovala u Ameriku na carini joj nisu tražili da joj pregledaju kofer. Kad sam ja krenuo kuci meni su trebale tri flase od Koka Kole. Na svu sreću nisu mi pregledavali kofer ni u Beogradu niti u Americi kad sam bio na carini. Da li je tekst koji sam napisao na flasi Koka Kole pomogao ili nije ne znam ali mislim da nije loše napisati tako nešto, cisto da se zna šta je unutra a da li će vas pustiti da prenesete lijek ili neće po meni ipak najviše zavisi od sreće.

Zlatni veliki Šveden biter eliksir dugovečnosti - Golden Grosse Schwedenbitter Elixir Ad Vitam Longam
Zlatni veliki Šveden biter eliksir dugovečnosti – Golden Grosse Schwedenbitter Elixir Ad Vitam Longam

Isceljenje od raka i svedočenje kako Muhin lek za rak deluje

Kako je počela priča o Muhi na internetu i kako se završila u jednom slučaju.

DitrihVonKlausen
06. februar 2012. u 23.42
NE TREBA TI KUBA!
I ja živim u Americi. Jedan moj poznanik ovdje u Americi je dobio rak pluca negdje u septembru prošle godine i doktori su mu htjeli izvrsiti operaciju. Pošto mu je žena umrla od iste bolesti par godina ranije i u velikim mukama, a nije ni imao zdravstveno osiguranje odbio je operaciju. Rekli su mu da ima najviše 60 dana zivota. Isao je samo na hemoterapije. Njegov gazda koj je rodom iz Gradiske rekao mu je da u Prnjavoru kod Banje Luke ima jedan stari travar koji 100% lijeci rak. Taj stari travar je poducio i svog najmladjeg unuka i oni su spasili mnoge ljude. Cerka od tog sto je obolio je otisla tamo i donijela 4 flase tog gustog caja koji se pije po jedna casica u jutro i jedna na vece i sto je najvaznije sve se smije jesti. Nakon tri mjeseca ovaj je potpuno ozdravio. Dobio na kilazi 20 paunda i eno ponovo vozi kamion. Kad je poslije Nove Godine isao na kontrolu doktori nisu mogli vjerovati. Pitali ga šta je pio kad je potpuno zdrav. On im nije htio reci nego je slagao da je pio neke vitamine.
Normalno damu nisu vjerovali i pitali su ga da li je isao na Kubu.
Rekao je da nije kao sto i nije, ali im nija rekao šta je pio.
Taj vozac je sad potpuno zdrav. Ako hoćeš mogu ti nabaviti broj od tog travara posto ovdje kod mene je već dostaljudi narucilo taj lijek.
Nemoj misliti da lupam gluposti i da te zezam. Sa takvim stvarima se ne zeza, a Prnjavor nije daleko kad je zivot u pitanju.
Pozdrav i javi ako hoćeš broj.
. . .
VeraNada
05. april 2013. u 08.38

Ja bih htela da vas sve pozdravim na ovom forumu i da kažem u par reči nešto o deda Muhi Mujaniću.

Ovaj čovek je vredan svakog pomena, gde god, sam Gospod Bog ga je poslao nama. Iz Beograda sam, 12.10.2012 sa saznala za dijagnozu (karcinom pluća, tj. metastaza na plućima, jer sam 2008. god imala karcinom dojke). Oba plućna krila zahvaćena, nije dolazila u obzir operacija, samo hemioterapija. Dodjem do broja telefona Muhe Mujanića, pozovem ga i odem kod njega.

Taj čovek je toliko pozitivan, da kada ga vidite, uliva vam poverenje i nekako znate da ćete biti dobro. Bila sam vezana za krevet, nisam mogla ni do WC-a bez nečije pomći, imala sam, pride, i vodu u plućima koja mi je otežavala disanje, kretanje, čak i tuširanje. Nisam mogla ni spavati od bolova, jer ta tečnost u plućima prilikom kretanja izaziva jake bolove. Uzimala sam morfijum zbog bolova, a posle Jurnistu (takođe narkotik brotiv bolova). Mnogo sam se zamarala.

Uzela sam taj njegov melem, ovako mi je rekao: Pomoglo je drugima, pomoći će i tebi. Samo ga redovno uzimaj, što god ti doktori preporuče, bilo da je zračenje, bilo da je hemioterapija, sve ćeš to prihvatiti, samo melem nemoj prekidati. Dve kašike supene pre svakog obroka. To su bile njegove reči. Ja sam ga poslušala, posle 2 nedelje sam imala već vidljive rezultate. Takođe sam dobila i hemioterapiju (bilo ih je 6 +2). Nakon 3 nedelje nestala je voda iz pluća, osećala sam se odlično, jer je nestalo to zamaranje koje sam imala. Svakim danom sam se osećala sve bolje i bolje. Tumor markeri su takođe krenuli da padaju, u oktobru 2012 su bili 205, u martu 2013…su dosli na normalu, jer normalno je do 31.(za nas koji smo oboleli od karcinoma dojke).

Evo me, vratila sam se na posao i svom normalnom životu, mogu da potrčim, nije mi teško da se penjem uz stepenice, ništa mi ne smeta. Još nešto, ovaj njegov melem čisti i krvne sudove, creva (stolica 2-3 puta dnevno), očistio mi je bubrege od peska koji sam imala protekle 3 godine.

Dakle, želim da kažem svima da nada uvek postoji, ako imate i veru i da nikada ne treba odustati od borbe, nadjite nešto što će vas održavati u životu dok se lečite..Radite ono što vas čini srećnom osobom. Oslobodite se negativnih misli i samo napred! Mene su održala moja deca…dva najveća blaga koja imam, dovoljan razlog da se ne predam toj bolesti.

Imam 47 godina iz Beograda sam. Mnogi ljudi su nakon moje ispričane priče otišli kod njega po lek…

. . .

Jedno drugačije iskustvo – sa foruma Doktor.rs

 Tema posta: Re: Carcinoma Bronchogenes Microcellulare
PostPoslato: Pon Jun 04, 2012 12:20 pm
. . . stigla sam i do toga djeda Muhe Mujanica-Lisnja kod Prijedora prica bas nije takva kako sam je ja a i vi procitali. Djed mi je ispricao da je dva puta operisan na VMA prije 30 godina limfne cvorove da je dobio 5 kema a onda leukemiju i da se sa tim pripravkom izlijecio.

Moje misljenje je da je djedu vjerovatno pala -oslabila krvna slika pa se vjerovatno popravila od tog pripravka koliko sam skontala to sto je moj tata pio od djeda ima u sebi 100%aloje, cikorije i ko jos zna sto (pogledati Aloja leči rak). Jos samo da dodam volila bih da je istinito i da pomaze to djedovo jer moj tata je to koristijo oko mjesc i 10 dana mada je djed rekao 2,3 nedjelje pa ce se sigurno vidjeti poboljsanje to kod nas nije bio slucaj.

7 komentara

Ostavite komentar