VOJNIKOVA LJUBAV
Pred nama je pucala ravnica,
parajući k’o noktom,
očne nam zjene,
žurili smo kavani prvoj,
predati se nalijevanju,
dok iz nas ne krene.
Same među sobom,
šaputale su rakite skrite,
noć ova neće biti ista,
k’o sve druge
izlizane vojničke noći,
u suton sam,
tvoje me zapališe oči.
Mislio sam tada,
vičan sam,
svakom potezu i vicu,
za osvojit ženu,
trebaš joj naći žicu !
Sve su to bile
kučine i trice
svu noć sam udarao
u pogrešne žice !
Vjetar povija trave vlati,
gazimo, u korak blatni.
Ispod kacige usta pjene,
mrzlom rukom brišem sline …
Kopljem u trnje
poslije boja,
rekla si
od prvog trena
bio sam ti drag,
ne toliko
da bi bila moja !
Dokučio nisam
što ti se po glavi mota !
Zašto je suđeno sreći,
tek osmjeh biti,
na usnama života !?
Nikola Šimić Tonin