PLAH KAO POTOK, OSTAVLJA ZA SOBOM PUSTOŠ

Psihička osobina dinarskih Srba je plahovitost, kaže Jovan Cvijić. Violentni tip dinarca koji se sreće kod Srba on tumači kroz analizu narodne pesme „Ženidba Maksima Crnojevića“. Ova značajna studija, u kojoj se antropološka realnost jednog podneblja ocrtava u izuzetno prodornom viđenju, nije preštampana posle drugog svetskog rata niti unesena u izbore iz Cvijićevih dela – kao da je nekome smetala nadahnuta, a kritička ravan koju je ponudilo tumačenje pesme.

 

U knjizi “O balkanskim psihičkim tipovima“ naš poznati geograf i etnolog Jovan Cvijić obrazlaže osobine čoveka dinarskog tipa, kome „krv brzo jurne u glavu“, pa odmah krene u neplaniranu akciju. Takođe, ovaj tip čoveka, kako smatra Cvijić, precenjuje sebe, ohol je i sklon samohvalisanju, površan i bez poniranja u sebe i svoje postupke. Ipak, i ovakvi, oni nekad mogu da budu od „izvanredne koristi“, smatra Cvijić.

violentni tip

Violentnom tipu dinarskih Srba pripadali su, između ostalih, kralj Milutin i Karađorđe

Ovde ćemo bliže obeležiti jednu psihičku osobinu dinarskih Srba, violentnost ili plahovitost. Tu sam osobinu još i zbog toga odabrao što je ona, bolje možda no i u kojoj pesmi, pojavi i događaju, izražena u pesmi “Ženidba Maksima Crnojevića”.

Cela pesma je niz brzih i nerazmišljenih rešenja i mahnite odlučnosti, koja navodi na nepotrebna i fatalna obećanja, na prevaru, na ubistvo, na pokolj do istrage, na poturčenja i na izdajstvo. Žabljačka tragedija je najbolji dokument ο tome koliko štetan i razoran može biti violentni tip dinarskih Srba. Ti plahoviti ljudi su kao viloviti potoci, koji, nabujavši, jure kao strele, izvaljujući stene i drveće, zasipajući šljunkom i siparom plodne njive, rušeći kuće i ostavljajući za sobom samo razor i pustoš.

Kao u doba gornje pesme, violentni tipovi su i sada najjači i najviše zastupljeni u staroj Crnoj Gori. To su ljudi plahe rešljivosti, “vruće krvi”, kojima “krv brzo jurne u glavu” i odmah prelaze u nesmišljenu akciju, koja se po pravilu krvlju završava; za najplahovitije tipove ove vrste kaže se i u samoj Crnoj Gori da su “kao Crmničani”, jer su ovi najimpulzivniji. Ovde je skoro isključni uzrok violentnosti: do krajnosti zapeta osetljivost i sujeta (naročita crnogorska sujeta) na svoju čast, obraz i junački ugled. Ti su jake volje: “što naumi učiniće”, preduzimljivi, smeli. Posle Crne Gore ova osobina je jako zastupljena među Krajišnicima Bosanske krajine, ali je unekoliko drukčijeg kvaliteta i boje. Varirajući, rasprostrta je po svim oblastima dinarskih Srba, a u Srbiji, naročito zapadnoj, gotovo se svaki dan oseti u raznim pojavama javnoga života. Izgleda da je Hercegovci najbolje savlađuju i zauzdavaju. Nesrazmerno je ređa kod moravsko-vardarskih Srba. I kad se javi ima drukčiji oblik: kao da se zaustavi i zbije u prituljeno uporstvo, koje računa i skraja planove, kadšto vrlo energične planove, ali ih ne izvodi uvek brzo, već prema prilikama.

Kao što je pomenuto, violentni tipovi dinarskih Srba su raznovrsni, ali je svuda rasprostrta ona najoštrija crmnička vrsta. Oblici violentnosti zavise od duhovnih i moralnih osobina plahih ličnosti, koje se često odlikuju iskrenošću, otvorenošću i bistrinom. Kod pravih predstavnika violentnog tipa gotovo nema sitničarskoga, nisko sitnoga u mislima i radu, niti poznatog sićušnog ogovaranja; dalje, nema one podrugljivosti i podsmešljivosti, u kojoj je mnogo nepoštovanja ljudi, tuđeg rada, nacionalnih tekovina i nacionalne vrednosti.

Kad uzrujanost i unutrašnji napon nisu tako veliki da ličnost mora preći u brzu i plahu akciju, onda su kod nje naročito interesantni psihofiziološki znaci: boja i izraz lica, naročito ono što preleti preko lica, onaj duhovni čaj ili duhovni oblačak, koji često više kazuje ο unutrašnjosti violentnog tipa no reči koje pri tom izgovori.

Kao da površnost ide uz ove tipove češće no uz druge: oni kad misle i rade često ne uzmu u obzir važne činjenice, pojave i uzroke, i to ili zato što ih ne vide ili ih previde. Dalje je kod violentnih tipova malo introspekcije, promatranja unutrašnjeg života ili onoga što se u nama zbiva; ukoliko ima introspekcije, ona je prosta, jednostavna, a kadšto se, usled jake imaginacije koja je često karakteristična za violentni tip, zaošijava, vrti i buši u jednome pravcu, stvarajući usled toga neistinite slike i predstave. Naposletku se za ovaj tip često vezuju precenjivanje sebe, oholost i samohvalisanje.

Ne samo danas i ne samo za vreme Ivana Crnojevića, već izgleda da su violentni tipovi bili česti među “Rašanima” ili dinarskim Srbima i u ranijim vremenima. Ima mnogo događaja u našoj istoriji, kojima bi se to moglo dokazati. Ima ο tom i jedan dokument iz XIII veka, za vlade kralja Milutina. Tada je učeni Vizantinac Todor Metohit išao iz Vizantije u Srbiju, na Milutinov dvor, da utvrdi uslove ο Milutinovoj ženidbi sa Simonidom, ćerkom Andronika II. Taj Rašanin je, prema Metohitovu opisu, bio samosvojnih i plahih rešenja, čije posledice nije predviđao. Prateći vizantijske velikodostojnike, on se hvalio svojim putovanjima i velikim mukama koje je na njima izdržao i protivno savetima svojih saputnika, bez ikakve potrebe skretao s puta i imao neprilika sa stanovnicima. Iako je bila neobična zima, on je jezdio pred njima tanko odeven, naročito mu je glava bila nezaštićena: nosio je neku malu kapicu, koja mu je navrh glave stajala. Njihove opomene nisu pomogle. I Rašanin se usput od nazeba opasno razboli i morali su dugo čekati, dok je prebolio. Posle toga je prestao hvaliti se i vrlo se utopljavao.

Uglavnom i u većini slučajeva vrlo štetni, violentni tipovi mogu biti i od izvanredne koristi, kad su za bujni temperamenat vezani darovitost i znatne moralne osobine. Takvi mogu biti revolucionarni u oblasti misli ili još češće izazvati događaje, koji za sobom vuku velike, mahom korisne i plodne posledice: osete pravac društvene struje i stvore huk za ideje i pokrete, koji obuhvate masu. Takav violentni tip je bio Karađorđe i mnoge vojvode prvog i drugog ustanka. Takvi su spontani ljudi stare Crne Gore, plahoviti junaci velike volje i neodoljive energije, koji čestito misle i rade, velikodušni, “od čojstva”.

Na pravac i smisao akcije svih violentnih tipova od vrlo velikog je uticaja duh i nastrojenost društvene sredine, zatim tu akciju može u korisnom pravcu uputiti vaspitanje i kultivisanje. Pod tim uticajima mogu od njih postati oni očišćeni i skoro bestelesni kulturni ljudi, koji sebe i svoje telo sasvim zaboravljaju i potpuno se stave u službu nekoj ideji ili opštim velikim zadacima. Naročito nacionalna ideja može kod njih postati duboka vera i strast, i verovatno je da će iz njihovog kruga izići ljudi od velike nacionalne pasije, koji su gotovi na požrtvovanje i za koje nema prepreka.

Iz knjige “O balkanskim psihičkim tipovima“, Jovan Cvijić