NASTANAK, ISTORIJAT I SLOM

Pošto su se zlodela NDH za vreme rata pročula po svetu, brisanje srpskog imena moralo se sprovesti mirnijim putem. Hrvatska Pravoslavna Crkva bila je taj put. Cilj njenog stvaranja nije bio samo da se Srbi pokrste u Hrvate, nego i da se Srpska Pravoslavna Crkva protera iz NDH.

 

Kada su ratne horde nacističke Nemačke stigle u tadašnju Kraljevinu Jugoslaviju, Hrvatska se od kraljevine otcepila i pod vođstvom Ante Pavelića proglašena je Nezavisna Država Hrvatska (NDH). Glavni zadatak tadašnjih ustaša je bio da se iz Hrvatske očisti sve što je srpsko. Počeli su pokolji, proterivanja i nasilna pokrštavanja srpskog stanovništva.

hrvatska-pravoslavna-crkva

Predsednik NDH Ante Pavelić i patrijarh HPC Germogen

Ideja o stvaranju Hrvatske Pravoslavne Crkve (HPC) potekla je od Nemca Hansa Helma, koji je tu ideju predložio Ante Paveliću. Pavelić ju je prihvatio, smatrajući da će tako izbristati srpsko ime iz NDH i Srpsku Pravoslavnu Crkvu.

Svoj stav je izložio u govoru u Hrvatskom saboru, koji je održan 28. februara 1942. godine:

„Mi smo imali grko-istočnu crkvu. Grko-istočna se zvala, jer su bili pripadnici Pravoslavlja u našoj zemlji podvrgnuti grčkom patrijarhu, koji se za njih brinuo samo toliko, što je od biskupa, da ih pomaže, dobijao velike nagrade; onda je, koliko se sjećamo, i u Hrvatskom saboru stvoren jedan zakonski članak, po kojem su svi pripadnici Pravoslavlja u Hrvatskoj podvrgnuti Srpskoj patrijaršiji i tako je postala Srpska Pravoslavna Crkva. Nema nikoga u Hrvatskoj, tko ima nešto protiv Pravoslavlja… Nije istina da hrvatska država nastoji da pravoslavne prevede na katoličku veru. To nije politika. To je pušteno svakome na volju… U Pravoslalje ne dira nitko, ali u hrvatskoj državi ne može biti Srpske Pravoslavne Crkve. Kažem, još jednom: ne može biti srpske, a ne može biti ni grčko-pravoslavne. Zašto? Zato, jer su svagdje na svijetu Pravoslavne Crkve nacionalne Crkve… Zato će pametni ljudi, ljudi kojima je do narodnih probitaka, a kojima je i do vjerskih probitaka, znati se snaći, znati okupiti glave i proučiti, promisliti i to pitanje na zadovoljstvo Pravoslavlja, na zadovoljstvo naroda i na probitak hrvatske države riješiti.“

Ante Pavelić je imao fanatično mišljenje o Srbima u NDH. Smatrao je da su Srbi u Hrvatskoj ustvari Hrvati koji su prešli u Pravoslavlje, dok pravih Srba ima mali broj (oko 250 hiljada), koje će pohrvatiti ili proterati u Srbiju. Nemcima je odgovarala ideja o osnivanju HPC, iz razloga da bi se teška situacija u NDH smirila i da više ne bi slali izbeglice u Srbiju, jer nisu znali šta sa njima da rade.

Nastanak Hrvatske Pravoslavne Crkve

HPC je ustanovljena u maju 1942. godine i imala je rang patrijaršije sa sedištem u Zagrebu. Delila se na četiri eparhije: Zagrebačka sa sedištem u Zagrebu, Brodska sa sedištem u Bosanskom Brodu, Petrovačka sa sedištem u Bosanskom Petrovcu i Sarajevska sa sedištem u Sarajevu. Episkope, sveštenike i ostale crkvene službenike plaćala je država. Svi sveštenoslužitelji, na čelu sa patrijarhom, polagali su zakletvu vernosti NDH i Paveliću. Država je bila zadužena za obrazovanje sveštenstva.

Kada su donete zakonske odredbe o osnivanju HPC, sledeći zadatak je bio pronaći sveštenstvo, a to je bilo veoma teško. Pronaći ljude pogodne za svešteničku službu u Hrvatskoj je bilo problematično, jer su bili porobljeni, proterani ili ubijeni. Od sedam episkopa, koliko ih je bilo pre NDH, trojica su bila ubijena: mitropolit Petar Zimonjić, episkop Platon Jovanović i episkop Sava Trlajić. Ostali episkopi su zatvoreni ili proterani.

Patrijarh Germogen

patrijarh-germogen

Patrijarh HPC Germogen (Maksimov)

Pavelić je uspeo nekako da pronađe ljude za niže sveštenstvo, koji su bili izdajnici SPC, propali bogoslovi i raščinjeni sveštenici, a takvih je bilo veoma malo. Međutim, glavni problem je bio pronaći pogodne ljude za episkopsku službu.

Ipak, Ante Pavelić je uspeo da pronađe poglavara HPC u liku ruskog episkopa Germogena, koji je pripadao Ruskoj Zagraničnoj Crkvi. On se u početku rata u Jugoslaviji nalazio u manastiru Hopovo. Inače, ustaše nisu dirale ruske emigrante.

Episkop Germogen je rođen 10. januara 1861. godine od oca kozaka i majke plemkinje. Svetovno ime mu je bilo Grigorij Ivanovič Maksimov. U Jugoslaviju je došao 1920. godine. Jedno vreme je živeo u Beogradu, da bi zatim prešao u manastir Rakovica, a odatle u manastir Rakovac na Fruškoj Gori. Ruski sinod ga je postavio za upravitelja ruskih crkvenih opština u Grčkoj, ali se ubrzo vratio u Beograd.

Kada mu je Ante Pavelić ponudio mesto patrijarha HPC, Germogen je tu ponudu odbio. Međutim, bogati ruski emigrant Grigorije Mitkevič uspeo je da ga ubedi da prihvati Pavelićevu ponudu, što je on i učinio.

Sveštenici HPC

germogen

Patrijarh Germogen sa sveštenstvom HPC

Sveštenstvo HPC je moralo da radi po uputstvima ustaških vlasti i svi su bili potčinjeni nadzoru Verskog odseka Ministarstva za pravosuđe i bogoštovlje, na čijem čelu je tada stajao franjevac dr Radoslav Glavaš. Doneti su „Propisnik o dužnostima crkvenoopštinskih odbora“, „Privremena bračna pravila“, „Postupak za crkvene sudove“, „Naredba o platnim razrezima, ustrojstvu i razvrstavanju“. Počelo je i uvođenje novih naziva kao što su: župnik, tajnik, dostojnik, upravitelj župe, kapelan, oficijal – do tada potpuno nepoznati u SPC.

U julu 1942. godine postavljeni su nadžupnici: za Sarajevo Nikolaj Ružnecov, za Zenicu Antonije Paradijev, za Šid Vasilije Jurčenko i za Zagreb Serafim Kupčevski. Svi su oni bili ruski emigranti.

Uz Germogena su bili: Joco Cvijanović (stručnjak za crkvena pitanja), Miloš Obrknežević (sekretar), Jevgenije Ježimski i Serafim Kupčevski (obojica zadužena za bogoslužbena pitanja). U planu je bilo da se budući klirici HPC obrazuju u Bugarskoj, u manastiru Čerepiši gde se nalazila bogoslovija, ali se to nije moglo ostvariti.

Episkop Spiridon Mifka

Germogen je od Pavelića, zbog revnosnog rada u sređivanju HPC, odlikovan ordenom „Red za zaslužbe velered sa zvijezdom“. Taj orden su dobijali samo najveći ustaški časnici. Germogen je, posle dužeg vremena, uspeo da oko sebe prikupi sveštenike. Na Vaskrs 1944. godine je oko 20 sveštenika odlikovao i unapredio. Međutim, pronalaženje episkopa je išlo veoma teško. Ipak je posle izvesnog vremena pronašao epikopa za Sarajevsku eparhiju. Bio je to Spiridon Mifka, koji je tada bio paroh u Visokom.

Spiridon Mifka je rođen 10. aprila 1902. godine u Samoboru kod Zagreba. Učio je gimnaziju u katoličkom sjemeništu u Splitu. Kasnije je prešao u Pravoslavlje i završio bogosloviju u Sremskim Karlovcima. Bio je sveštenik na raznim mestima, napustio je ženu i decu i lutao po manastirima. Otišao je u Bugarsku i priključio se vojsci kao vojni sveštenik. Morao je da pobegne iz manastira Veta u Nemačku. Iz Nemačke je otišao u NDH i ponovo prešao u rimokatolicizam. Bio je na raspolaganju fra dr Radoslavu Glavašu, koji ga je postavio za paroha u Goraždu.

Da bi Mifka mogao da bude hirotonisan u čin episkopa, morao je učestvovati bar još jedan episkop. Pošto vladika nije bilo, vlada NDH se obratila Rumuniji i Bugarskoj da im njihove Crkve pošalju po jednog episkopa. Bugarska Crkva nije odgovorila na molbu, dok je Rumunska poslala Visariona Puja, koji je sa Germogenom hirotonisao Mifku u čin episkopa. Germogen je nakon rata, na saslušanju kod komunista, izjavio da je bio protiv hirotonisanja Mifke, ali je morao na to da pristane jer je Ante Pavelić to zahtevao.

Nepriznavanje od strane SPC

Vatikan se nije bunio protiv odluke NDH o osnivanju HPC, jer se nadao da će na takav način pounijatiti Srbe. Sinod SPC, čuvši vest o osnivanju HPC, na svojoj sednici 30. aprila 1942. godine je ovo delo proglasio nekanonskim.

Posle završetka rata Sveti Sinod SPC je 27. marta 1946. godine potvrdio svoju odluku o nekanonskom osnivanju HPC.

Hrvatsku Pravoslavnu Crkvu je priznao mali broj sveštenika. Uglavnom su to učinili iz straha da ne bi bili ubijeni. U Zvorničkoj tuzlanskoj eparhiji je takvih sveštenika bilo sedam. Njima je posle rata bilo suđeno, ali su im uzete u obzir teške okolnosti u kojima su se tada nalazili. Sve one koji su priznali jurisdikciju SPC, ona ih je primila natrag.

Hrvatska pravoslavna crkva nestaje sa nestajanjem Nezavisne Države Hrvatske 1945. godine. Patrijarh Germogen, uz brojno sveštenstvo, osuđen je na smrt i pogubljen posle rata.