SMRTNOST POD ZNAKOM PITANJA

Kada je čoveku pala na pamet prva misao da postane besmrtan? Onda kad je počeo da razmišlja o životu i smrti. Ljudi žele večno da žive – to je logično objašnjenje traganja za eliksirom dugovečnosti.

 

Prvi pokušaji primećeni su u drevnom sumerskom epu Gilgameš, gde glavni junak, posle dugih lutanja pronalazi cvetak koji bi mogao dati večni život. I to je u potpunosti bilo u duhu tog vremena: uglavnom su tada lekovi spravljani na biljnoj bazi, pa je logično da su i eliksir besmrtnosti tamo tražili. Može se pretpostaviti da su kod Sumera bili neki pokušaji eksperimentisanja sa biljnim sastojcima. Međutim, očigledno je da sve to nije urodilo nikakvim rezultatima pa su Sumeri napustili takvu ideju.

ljudi žele večno da žive

Stare Egipćane, koji su se bavili izgradnjom ogromnih piramida, nije zanimao eliksir besmrtnosti. Umesto toga, faraoni su nastojali da sa sobom ponesu sve potrebe za zagrobni život. Sve u svemu, na onaj svet i nisu žurili, pa u cilju da sebi produže život u velikim količinama jeli su beli luk i žvakali duvan.

Kao recept za dug život, tibetanski lekari preporučivali su izgnječenu smesu belog luka pomešanu sa alkoholom, koju zatim svakodnevno uzimati po nekoliko kapi. Neki narodi, opet, bili su uvereni da je ljudski životni vek predodređen pre čovekovog rođenja, tako da ga je nemoguće izmeniti. Ali i u ovom slučaju, pokušano je sa varanjem.

Tako, na primer, Asirci su verovali da se život produžava za vreme koje ljudi provode na pecanju, jer, kako su stari Asirci smatrali, period koji čovek provodi sa udicama, ne računa se u ukupan životni vek.

Tokom budućih vekova interes za eliksirom besmrtnosti opada. I tek nakon 800 godina, u Kini postaje aktuelna besmrtnost, za koju bukvalno rečeno, otpočinje prava jagma. Pouzdano se zna, da je kineski car Ćin Ši Huang verovao u zagrobni život, radi čega je izgradio čitav podzemni grad.

Ratnici Sena ili Glineni ratnici obuhvataju kolekciju koja je sačinjena iz čak 8.000 skulptura vojnika i konja od gline. Ovakva kolekcija je pronađena u grobnici prvog kineskog cara Ćin Šin Huanga i bila je zakopana u ovom mauzoleju zajedno sa carem.

Ali to je rezervna opcija, dok je glavna stvar u načinu razmišljanja kojim se teži podjarmiljivanje ljudi i večnoj vladavini nad njima.

U tom cilju ovaj kineski car u potrazi za besmrtnim cvetom, šalje celu pomorsku ekspediciju, koja, ne našavši ga, vraća se praznih ruku strepeći od carevog gneva. Zbog toga se raziđoše širom zemlje u potrazi za travama, da bi urođenom empirijskom metodom ljudskog razmišljanja, izmislili jedno linearno instant rešenje, odnosno, eliksir besmrtnosti. Dobivši tako „dragoceni napitak“ car ga uliva u svoj sud, jer je planirao da vlada večito; čak i nakon smrti, a podanici se bojali da ga dodiruju. I tako je sedeo na prestolu – za svaki slučaj (šta ako iznenada vaskrsne?!)…

Traganju za besmrtnošću, kao problemu, samo su antički Grci prilazili sa naučne tačke gledišta. Za produžetak života, starim je Grcima preporučena dijeta, fizičke vežbe, vodeni tretmani, masaža, kao i malo vina uz hranu.

U antičkom svetu, zajedno uz potragu za metodom produženja životnog veka, tekla je i potraga za eliksirom besmrtnosti. Upravo u tom periodu u Egiptu rodila se ideja filozofskog kamena i alhemije. U stvari, upravo od kamena mudrosti nastao je koncept „eliksira besmrtnosti“.

U srednjem veku alhemijom su se bavila poznata naučna imena, posebno Rodžer Bekon koji je za dug život preporučivao tamjan, zlato, lek od zmijskog mesa, biser i dah devojaka. Na kraju, niko po ovom receptu nije uspeo da dobije kamen mudrosti, a takođe niko nije postao ni besmrtan.

U 18. veku već je bilo očigledno da nikakvog filozofskog kamena nema, niti postoji alternativa nauci. Sve što se postiglo u vezi produžetka života svodi se na kompilaciju tabela mortaliteta.

I tek je u 19. veku situacija počela da se postepeno menja. Deda poznatog biologa, engleski lekar Erazmo Darvin (1731-1802), iznosi teoriju da je starenje – nepovratno iscrpljivanje ćelija.

O postojanju varijabilne komponente mortaliteta nezavisno od uzrasta i komponente koja sa godinama starosti eksponencijalno raste, prvi je u svom naučnom radu 1825 godine otkrio Bendžamin Gomperc, demograf 19. veka i još uvek je aktuelan, jer najbolje opisuje smrt ne samo čoveka, već i mnogih živih bića.

I August Vajsman, koji se smatra jednim od osnivača genetike, izrazio je pretpostavku da je starenje – specifičan način odstranjenja starih osoba. Malo kasnije pojavila se hipoteza da je starenje – bolest koja se može lečiti. Ova teorija postoji i danas.

Da li je čovek smrtan? Rezultati brojnih eksperimenata izvršenih u Sovjetskom Savezu, a nedavno otkriveni javnosti, ovu trvrdnju stavljaju pod znak pitanja.

U smrt kao neminovnost prvi je posumnjao beloruski naučnik A. Bogdanov i 1924 god., na sebi sprovodi prve eksperimente podmlađivanja. Bio je siguran da je besmrtna formula prilično jednostavna: treba samo energiju mladih podeliti svima.

Odnosno, Bogdanov tadašnji socijalizam zamišljao je takvim, da se svi mladi obavezuju da jednom godišnje daju krv starijim osobama kako bi im vratili mladost i produžili život. Rezultat takvog rezonovanja je pojava prvih instituta za transfuziju krvi.

Zajedno sa Bogdanovim, još neki entuzijasti testiraju na sebi ovu teoriju. Nakon sprovedenog postupka, primanja infuzije 11 puta, Bogdanov se osećao sjajno, ali dvanaesti pokušaj za njega se završio fatalno, jer je donator imao drugačiji rezus-faktor i Bogdanov je umro u samom trenutku kada se našao izuzetno blizu razotkrivanja tajne večne mladosti.

Međutim, Bogdanovova smrt nije pokolebala druge naučnike. Godine 1928, slične eksperimente počeo je da sprovodi Aleksandar Bogomoljac. On je otvorio citotoksični anti-retikularni serum spravljen od konjske krvi u koju je ubačen antigen slezine i koštane srži čoveka.

Po Bogomoljčevim rečima, glavni uzroci starenja su slabljenje mišića i opuštanje kože. Blagodareći serumu vezivno tkivo se aktivira, čime se menja stanje krvnih ćelija i plazme.

Serum je aktivno korišćen sve do 1946. godine, kada naučnik umire od tuberkuloze. Na tu vest, sovjetski diktator Josif Visarionovič, kome je Bogomoljac obećao ne baš večni život, ali je tvrdio da će moći da mu produži život najmanje 150 godina, Staljin razočarano je rekao u telefonsku slušalicu: „Napravio je budale od svih nas“! Njegov san o dugovečnosti doživeo je krah.

S godinama, činilo se da Bogomoljčev serum pada u zaborav, međutim, postoje podaci da su eksperimenti u tajnosti nastavljeni, naročito u današnje vreme i da je ozdravljenje Fidela Kastra podsetilo na efekat eliksira iz 40-ih godina prošlog veka!

Još jedan naučnik koji je pokušao da reši zagonetku besmrtnosti, bio je biolog Viktor Sarajev. Naučnik je tvrdio da osoba stari, zato što njegov organizam tokom vremena proizvodi sve manje proteina.

Organizmu nedostaju neophodne supstance, tako da se čovek slabo oseća, a da bi se vremenski tok okrenuo u suprotnom smeru, potrebno je primorati telo da proizvodi neophodne supstance.

U kasnim 1960-im godinama, (nakon dugogodišnjih eksperimenata) uspeo je da izdvoji iz organizama laboratorijskih pacova jedinstven elemenat koji nije samo usporavao starenje – nego im je vraćao mladost.

Način dobijanja ovog eliksira podsećao je na postupak drevnih alhemičara. Najkraće rečeno, Sarajev je gladovanjem ili primoravanjem da plivaju do iznemoglosti, dovodio životinje u stanje stresa. Kada bi ih izvadio iz vode i stvorio kod njih euforiju, naglo ih je bacao na tečni azot kako se ne bi promenio unutrašnji metabolizam, hladio ih do 4 stepena i iz njihovog tkiva izdvajao supstancu nazvanu „aktivni metabolit“.

Primenjivao ga je na zečevima, ovcama i konjima.

Sastav je ostao tajna čak i za stručnjake, a komponente toliko složene da ih je bilo nemoguće veštački sintetisati.

Njegova supruga Raisa, takođe biolog, svedočila je: „Iz kolhoza su otpisali neke ovce romanovske rase koje više nisu davale ni jaganjce, koje su hodale na kolenima zato što su već bile stare. On je počeo da im daje taj svoj preparat. Ne samo da su stale na noge, nego su dale i potomstvo“.

Sarajev je nastavio eksperimente na sebi, ali krajem ’80-tih godina prošlog veka, prestalo je finansiranje programa, laboratorija zatvorena, a naučnik poslat u penziju.

Poslednju i jedinu ampulu svog eliksira Viktor Sarajev čuvao je kod kuće, u kutiji za šibice. Sve svoje prijatelje uveravao je da će živeti 160 godina.

Naučnik je umro kada mu je bilo 72 godine. Dijagnoza: nepoznata alergijska reakcija. Šta se dogodilo? Nuspojava FAM-a, ili je naučnika neko uklonio, nije poznato? Poslednja ampula sa kapljicama je nestala bez traga. Da li je moguće da i danas neko pokušava da otkrije tajnu njegovog eliksira?

To nije prvi slučaj da naučnici angažovani na stvaranju eliksira besmrtnosti, umiru, a svi njihovi naučni radovi – nestaju. Međutim, naučnici se toga ne boje, pa se zato i danas aktivno vrše slični eksperimenti.

Na primer, 2003. godine u Moskvi je pokrenut veliki projekat, koji je okupio 35 istraživačkih grupa. Učesnici su zaključili da je smrt genetski program koji se može blokirati. Kao osnovica prihvaćena je teorija da su sve ćelije našeg tela programirane na samouništenje. Stoga, čovečjem telu mora se obezbediti neophodan sastojak, koji može da zaustavi program samouništenja i istovremeno natera organizam da restartuje sistem.

Eksperiment je imao kodno ime „Miševi Mapusejla“. Studija je sprovedena na laboratorijskim miševima. Informacija o eksperimentu iznenada je blokirana, pa nam je poznato samo toliko, da je do sada projekat finansiran od strane ruskih oligarha.

Postoje i drugi projekti. Konkretno, ruski hidrobiolog Valerij Zjuganov uspeo je da pronađe primarni eliksir mladosti.

Zjuganov je na severu Rusije, gotovo u nepristupačnim delovima, u bioresursima ove zemlje, mahom slatkovodnim jezerima, pronašao retke vrste mekušaca, čije larve parazitiraju na lososovim škrgama koji dolazi na mrešćenje.

Nama je poznato da većina lososa odmah nakon mrešćenja ugine. Ali, kako naučnici naglašavaju, ne samo da većina jedinki ribe ne ugine, već žive i do sedam puta duže. Istovremeno, školjke žive oko dve stotine godina.

Rezultati ovih istraživanja pokazali su da ovi mekušci u krv ubrizgavaju određenu tečnost, koja produžava životni vek.

Biserni eliksir, razblažen 200 puta, može da produži život pacova koji boluju od raka. Stoga možemo zaključiti, da ovaj eliksir u određenim proporcijama može produžiti i ljudski život.

Po rečima biohemičara, ova vrsta rečnih školjki je na ivici izumiranja i njihov potpuni nestanak može se desiti već naredne decenije. Sem toga, njihova veštačka reprodukcija je nemoguća, zato što naučnici nisu bili u stanju da otkriju komponente njihove magične supstance.

Tako je čovečanstvo još uvek u potrazi za eliksirom besmrtnosti i ne zna se, da li će moći uopšte da ga pronađe.

Trenutno postoji oko 500 teorija u vezi prirode starenja, ali do sada ni jedna od njih nije pronašla odgovarajuće dokaze.

Autor: Slaviša Lekić