KRUNA SPASITELJA

Trnov venac sa glave Isusa Hrista imao je ukupno 62 trna, koji su izazivali bolove i krvarenje. Danas je bez bodlji, koje su još od najranijeg doba hrišćanstva razdeljene po crkvama i manastirima, a smešten je u kristalnom prstenu sa zlatnim okvirom. Čuva se u pariskoj Bogorodičinoj crkvi i na poklonjenje vernima isnosi se svakog petka tokom Velikog posta i na dan Velikog Petka.

 

„A vojnici opletoše vijenac od trnja i metnuše mu na glavu, i obukoše mu purpurnu haljinu, i govorahu: Zdravo care judejski! I udarahu ga po obrazima“ (Jn. 19, 2-3).

trnov venac

Tako pripoveda jevanđelista Jovan Bogoslov o sramoćenju i bijenju Spasitelja pred Raspeće. Istorija je sačuvala mesto gde se to dogodilo – tzv. Litostroton, popločani trg ispred tvrđave u kojoj je bio smešten rimski garnizon u Jerusalimu.

Litostroton, koji su otkrili arheolozi, ne samo da potvrđuje istorijsku tačnost jevanđelske priče, već i daje ključ za objašnjenje jedne od epizoda „sudskog procesa“ za koji poznavaoci rimskog prava kažu da je neistinit. Reč je o gorepomenutoj priči jevanđeliste o ismevanju koje je Pilat dopustio vojnicima u vezi sa Isusom, koga je i sam Pilat do tada smatrao nevinim.

Kada je Pilat naredio da bičuju Isusa, vojnici su rado izvršili njegovu naredbu, rešivši „među sobom“, radi zabave, da se sa Isusom poigraju „kobajagi cara“. Zato su, obukavši ga u lažnu porfiru i stavivši mu na glavu venac od trnja, koji su očigledno napravili od sasušenih trnovitih grana, davši mu štap u ruke, „padali pred njim na kolena, podsmevajući se, govorili: „Raduj se care judejski“.

Tako je u hrišćansku istoriju ušao Trnov venac, nepoznat u opisima mučenja ili kažnjavanja ni u kakvim drugim rimskim istorijskim izvorima. Njegovo korišćenje pri izrugivanju Spasitelja, potvrđuje se drugim veoma važnim i arheološki veoma tačnim svedočanstvom – poznatom Torinskom Plaštanicom. Položaj rana, krvarenja i svojstva krvavih mrlja na Plaštanici u potpunosti odgovaraju jevanđeljskoj povesti. I još više od toga, uzorci Plaštanice su pokazali, da Venac nije izgledao kao „venac“ nalik na lovorove vence rimskih trijumfalista, već je bio pravi pravcati šlem, spleten od trnovog granja, sa 62 trna, koji je obuhvatao celu Hristovu glavu, izazivajući bolove i krvarenje.

Kakva je bio njegov put? Svestrani centralizam, računajući tu i onaj u duhovnoj oblasti, koji je gospodario u Vizantijskom carstvu, doveo je do sabiranja većine svetinja u prestonici. Tako u jednom od carigradskih hramova – unutrašnjoj crkvi carskog dvora – srećemo i svetinje Stradanja Hristovih: Trnov venac, Koplje Longina Sotnika, velike delove Životovornog Krsta, i tzv. Mandalion u kome savremeni istoričari vide onaj pogrebni pokrov Spasiteljev, koji se sada zove Torinska Plaštanica.

Posle zazuzeća i pljačke Carigrada od strane vitezova krstaša 1204. godine, sve te svetinje ovim ili onim putem su se našle na katoličkom Zapadu. Veći deo tih „prenosa“, a ustvari pljački svetinja, još nije poznat. Ali kako se Trnov venac našao na Zapadu, u Parizu, zna se pouzdano.

hristov venac

Trnov venac se čuva u kristalnom prstenu sa zlatnim okvirom

Godine 1239. Ludovik, proslavljeni kralj krstaš, čovek pobožan i bogomoljac, dobio je tu dragocenu svetinju od konstantinopoljskog „cara“ Boduena II.

Sledeće godine kraljeva briga je bila podizanje veličanstvenog hrama, u kome bi se dostojno čuvale dobijene svetinje. Tako se rodila misao o Svetoj Kapeli kao velikom arhitektonskom kovčegu – relikvijaru.

Trnov venac i druge svetinje bile su smeštene u srebrnopozlaćenom kovčegu, tzv. „Velikom relikvijaru“ dugom 2,5 metra. U godinama velike Francuske revolucije kovčeg i dragoceni ukrasi su bili pretopljeni.

Trnov venac, koji su jakobinci predali kabinetu za starine Nacionalne biblioteke, Napoleon je vratio pariskom arhiepiskopu 1804. godine. Ali on nije vraćen u Svetu Kapelu, već se otada čuva u riznici crkve Bogorodice Pariske, popularno nazvanoj crkvi Notr-Dam.

Sam Trnov venac predstavlja svežanj spletenih trnovih prutova, bez bodlji, koje su još od najranijeg doba hrišćanstva razdeljene po crkvama i manastirima, sa nekoliko dodatih grančica mirišljavog čička, koji je smešten u kristalnom prstenu sa zlatnim okvirom. Čuva se obično u sefu i ne iznosi se, osim u retkim prilikama.

Na poklonjenje vernima isnosi se samo svakog petka tokom Velikog posta i na Veliki Petak.