Oops! It appears that you have disabled your Javascript. In order for you to see this page as it is meant to appear, we ask that you please re-enable your Javascript!
Kultura

Branko Ćopić: Ježeva kućica (ceo tekst pripovetke)

JEŽEVA KUĆICA

Pripovetka Ježeva kućica koju je napisao Branko Ćopić. Ceo tekst pripovetke je u nastavku.

 

SLAVNI LOVAC

Po šumi, širom, bez staze, puta, Ježurka Ježić povazdan luta.
Lovom se bavi, često ga vide, s trista kopalja na juriš ide.
I vuk i medo, pa čak i – ovca, poznaju ježa, slavnoga lovca.
Jastreb ga štuje, vuk mu se sklanja, zmija ga šarka po svu noć sanja.
Pred njim dan hoda, širi se strava, njegovim tragom putuje slava.

Jeć i Ježeva kućica - Branko Ćopić ceo tekst pripovetke - ilustracija Vinko Selan Gliha

LIJINO PISMO

Jednoga dana, vidjeli nismo, Ježić je, kažu, dobio pismo.
Medeno pismo, pričao meca, stiglo u torbi poštara zeca.
Adresa kratka, slova k’o jaja: „Za druga Ježa Na kraju gaja“.
U pismu piše: „Ježurka, brate, sanjam te često i mislim na te.
Evo ti pišem iz kamenjara guskinim perom. Divno li šara!
Dođi na ručak u moju logu, požuri samo, ne žali nogu.
Sa punim loncem i masnim brkom čekat ću na te, požuri trkom.
Nježno te grli medena lica i pozdrav šalje lisica, Mica“
Jež se veseli: – Na gozbu, veli, tu šale nema, hajd da se sprema.
Ježurka Ježić lukavo škilji, pregleda bodlje i svaku šilji.
– Ako bi usput došlo do boja, nek bude spremna obrana moja.

KOD LIJINE KUĆE

Sunčani krug se u zenit dig’o kad je Ježurka do lije stig’o.
Pred kućom- logom, kamenog zida, Ježurka Ježić svoj šešir skida,
klanja se, smješka, kavalir pravi, biranom frazom lisicu zdravi:
– Dobar dan, lijo, vrlino čista, klanjam se tebi, sa bodlja trista.
Nek perje pijetla krasi tvoj dom, kokoš nek sjedi u loncu tvom!
Guskino krilo lepeza tvoja, a jastuk meki patkica koja.
Živjela vječno u miru, sreći, nikada lavež ne čula pseći.
I još ti ovo na kraju velim: ja sam za ručak trbuhom cijelim!
Otpoče ručak čaroban, bajni. I jež i lija od masti sjajni.
Jelo za jelom samo se niže, Ježurka često zdravicu diže:
u zdravlje lije i njene kuće, za pogibiju lovčeva Žuće.
Niže se ručak četverosatni, zategnu trbuh k’o bubanj ratni.

NOĆ

Evo i noći, nad šumom cijelom, nadvi se suton sa modrim velom.
Promakne samo leptiri koji i vjetar noćnik listove broji.
Utihnu šuma, nestade graje, mačaka divljih oči se sjaje.
Skitnica svitac svjetiljku pali, čarobnim sjajem putanju zali.
A sova huknu svoj ratni zov: – Drž’te se, ptice, počinje lov!

RASTANAK

Ježić se diže, njuškicu briše. -Ja moram kući, dosta je više.
Dobro je bilo, na stranu šala, lisice draga, e, baš ti hvala.
– Moja je kuća čvrsta k’o grad, prenoći u njoj – Kuda ćeš sad?
Tako ga lija za konak sladi a jež se brani, šta da se radi:
– Zahvaljujem se pozivu tvom, al’ mi je draži moj skromni dom!
– Ostani kume, lija sve guče, moli ga, zove, za ruku vuče.
Al’ jež tvrdoglav, osta pri svom. – Draži je meni moj skromni dom!
Šušte i šumom jež mjeri put, kroz granje mjesec svijetli mu put.
Ide jež, gunđa, dok zvijezde sjaju: – Kućico moja, najljepši raju!

POTERA

Ostade lija, misli se: – Vraga, što mu je kuća toliko draga?
Kad ježi tako žudi za njom, bit’ će to, bogme, bogati dom.
Još ima možda od perja pod, pečene ševe krase mu svod.
Ta kuća, veruj, obiljem sja. Poći ću, kradom da vidim ja.

VUK

Požuri lija, nečujna sjena, paperje meko noga je njena.
Dok juri tako uz grobni muk, pred njom na stazi, stvori se vuk.
-Grrr, kuda žuriš, kaži-der lovcu; možda si negdje pronašla ovcu?
– Idem da doznam – lija sve duva – zašto jež kuću toliko čuva.
-Eh, kuća, trice! – veli vuk zao. -Ta ja bih svoju za jagnje dao!
Poći ću s tobom jer volim šalu, hoću da vidim ježa – budalu!

MEDO

Dok jure dalje brzo k’o strijela, srete ih medo, prijatelj pčela.
– Sumnjiva žurba – medo ih gleda – možda ste našli jezero meda?
– Ne, nego maštu golica moju, zašto jež voli kućicu svoju.
-Kućica, glupost! Moje mi njuške, svoju bih dao za gnjile kruške.
Za satić meda dat’ ću je svakom! – govori medo na jelo lakom.
-Poći ću s vama, jer volim šalu, hoću da vidim ježa – budalu!

DIVLJA SVINJA

Sve troje jure k’o divlja rijeka, odjednom- evo- kaljuga neka.
Divlja se svinja u njojzi banja, pospano škilji i – jelo sanja.
– Hr-nji, junaci, sumnjiva trka, negdje se, valjda, bogovski krka?!
– Poskoči svinja, uz mnogo graje, a vuk joj na to odgovor daje:
-Tražimo razlog, blatnjava zvijezdo, zašto jež voli rođeno gnijezdo!
-Rođeno gnijezdo! Tako mi sala, za pola ručka ja bih ga dala!
Poći ću s vama jer volim šalu, hoću da vidim ježa- budalu.

PRED JEŽEVOM KUĆICOM

Svi jure složno ka cilju svom, kuda god prođu – prasak i lom!
Pristigli ježa, glede: on stade kraj neke stare bukove klade.
Pod kladom rupa, tamna i gluha, prostirka u njoj od lišća suha.
Tu Ježić uđe, pliva u sreći, šušti i pipa gdje li će leći.
Namjesti krevet, od pedlja duži, zijevnu, pa leže i noge pruži.
Sav blažen, sretan, niže bez broja: – Kućico draga, slobodo moja!
Palačo divna, drvenog svoda, kolijevko meka, lisnatog poda,
uvijek ću vjeran ostati tebi, nizašto ja te mijenjao ne bi’!
U tebi živim bez brige, straha i branit ću te do zadnjega daha !

TRI GALAMDŽIJE

Medvjed i svinja i s njima vuja grmnuše gromko prava oluja:
– Budalo ježu, bodljivi soju, zar tako cijeniš straćaru svoju?!
Koliba tvoja prava je baba, krov ti je truo, prostirka slaba.
Štenara to je, tijesna i gluha, sigurno u njoj imaš i buha!
Kućicu takvu, hvališo mali, za ručak dobar svakom bi dali!
Rekoše tako, njih troje, ljuti, dok mudra lija po strani šuti.

JEŽEV ODGOVOR

Diže se Ježić, oči mu sjaje, gostima čudnim odgovor daje:
– Ma kakav bio moj rodni prag, on mi je ipak mio i drag.
Prost je i skroman, ali je moj, tu sam slobodan i gazda svoj.
Vrijedan sam, radim bavim se lovom i mirno živim pod svojim krovom.
To samo hulje, nosi ih vrag, za ručak daju svoj rodni prag!
Zbog toga samo, lude vas troje, čestite kuće nemate svoje.
Živite, čujem, od skitnje, pljačke i svršit ćete – naopačke!
To sluša lija, pa sudi zdravo: – Sad vidim i ja, jež ima pravo!
To reče, klisnu jednom ćuviku, a ono troje digoše viku:
– Jež nema pravo, nastranu šala: a i ti, lijo, baš si, – budala!

KRAJ

Šta dalje bješe, kakav je kraj? Pričat ću i to, potanko, znaj.
Krvnika vuka, jadna mu majka umlati brzo seljačka hajka.
Trapavog medu, oh, kuku, lele, do same smrti izbole pčele
I divlja svinja pade k’o kruška, smače je zimus lovačka puška.
Po šumi danas, bez staze, puta Ježurka Ježić lovi i luta.
Vještak i majstor u poslu svom, radi i čuva rođeni dom.

Branko Ćopić

Branko Ćopić je prije svega sjajan pripovjedač, briljantan narator koji se nikada nije trudio biti veći ili pametniji ili bolji od svojih likova, nego naprotiv, on je samo njihov glasnogovornik na ovome svijetu. On je to što jest, on je „identitet esencije i egzistencije“, i to ga čini toliko divnim, tako dragim ne samo piscem nego i čovjekom. (Vreme – Boris Rašeta)

Ostavite komentar

Ostavite komentar

https://www.bastabalkana.com/wp-content/uploads/2019/04/Dr-Milena-Šćepanović-proktolog-hirurg-ordinacija-Proktomed.jpg
Golden Sweden Bitter GIF baner 336x280

Prijavi se za Newsletter