PO PRVI PUT SA ĆAMILOM SIJARIĆEM U SARAJEVU

Prolazim pored nekadašnjeg CK-a (Centralnog komiteta) i jedan auto se svom silinom zaleti i Ćamil Sijarić se zanese i pade… Pomogoh mu da se pridigne, očisti prašinu s mantila.

 

Dok sam razmišljao, o Suadi Tabaković, kako ću je upoznati jednom čekajući je ispred Begove džamije, da završi s namazom (molitvom), i kako me Bogdan, beskućnik, brani, od trgovaca na Baščaršiji: Jesi li kupac!? – Ostavi to! – Ne diraj malog, ba! – A, hteo sam da kupim neku sitnicu za moju kolegenicu po peru, Suadu Tabaković, koja je napisala najčitaniju prozu: Pismo oca rudara.

sa ćamilom sijarićem

Ćamil Sijarić u društvu Ive Andrića

Prolazim pored nekadašnjeg CK-a (Centralnog komiteta) i jedan auto se svom silinom zaleti i Ćamil Sijarić se zanese i pade… Pomogoh mu da se pridigne, očisti prašinu s mantila.

– Jeste li ste ugruvali, poštovani Ćamile Sijariću!?

– Nisam vala, ne brini – kaza mi on.

I onda se kao klupko, na filmskom platnu, odmotava, sve što sam hteo reći, dragom mi sagovorniku, čije su pesme, pripovetke, pune sevdaha, života, ljubavi, mirisa prirode, kojom odiše Ćamilova Herceg Bosna. Iz jedne kafane, dopiru, završni taktovi, pesme: Kad ja volim rumenog seljaka…

– I javnost je bila u večitoj dilemi sa seljacima, kojima ste Vi dali nadmoć i prioritet, u svojim delima, koje su zaslužili.

– Baš tako! – odgovori mi Ćamil.

– Kakve su devojke u Sarajevu!? –upitah Ćamila Sijarića.

– Pitaš me, pa pogledaj, pjevaju i kad ponestane pjesme, opet pjevaju, gizdave, sve, baš kao Bosna!

– Herceg Bosna je isto takva, Gračanica, pogled dopire do planina, odozgo se vidi celo Trebinje, a vazduh miriše na more, i lavandu, jer tu je na nekih četrdeset kilometara, more, ako ne i manje, Dubovnik, ako se ne varam Ćamile!? I dodadoh: A reka Trebišnica, zelena, kao oči u kakve devojke, na Baščaršiji.

– Baš tako, u dahu mi potvrdi Ćamil Sijarić i reče: Znam kako miriše lišće oraha. Listovi otpadaju a mi ih krišom sakupljamo, u komšijskoj avliji…

– Posekli su ga – kazah poštovanom Ćamilu.

– Imaš moju pripovetku, pa čitaj: Miris lišća orahova! Nego, nisi se ženio, ima puno cura, ovdje u Sarajevu!

– Nije lako, mlad još jesam, da pilam drva!? – Šta ću, jadan, bolan!?

– Ništa, zasuči rukave, grehota da te izdržava, kilavi otac!

– Jes, vala, ba. Nego, poštovani Ćamile, za Vas pričaju da ste Gabrijel Garcia Markez, Gaucho Bosne!?

– Gdje to piše!

– Pa, sad piše, to ste zaslužili, svojim radom i rečima.

– Nego mnogo mi se dopala, misao, koja kaže, ko sa zmijama nije živio, od otrovnica gine, ili od automobila oni koji su ih ignorirali.

– Mene je dragi Ćamile, ujela šarka, pa se bojim i guštera…

– Što kažu: Opeko se na mlijeko, pa puha i u jogurt. – Ha, ha, ha – grohotom se nasmija Ćamil.

– Živim sa takvim „otrovnicama” (komšijama), ignorišem ih, ali bojim se da ću kao pazikuća, završiti pod auto.

– Ničeg se ne boj sinko, ni onih što ubijaju tijelo, ni onih što dušu mogu upropastiti u paklu!

– Ničeg se ne boj sem Boga.

– Jesam li ja to negdje pročitao!?… začudi se Ćamil Sijarić.

– Ode mi trola, ’ajd uzdravlje, piši kad stigneš, pa da te drugi put bolje ugostim, i dočekam!

– Važi dragi Ćamile!

Ćamil, ode tramvajem, a kada se konačno upoznah sa Suadom Tabaković srce mi zatreperi k’o ptici krila, k’o u onim mojim pesmama što odišu šeher Sarajevom i behar Bosnom, u ”Avliji” iz Rožaja zamirisaše moje ”Žute jabuke”…

A ne kaže džabe narod, gde ti je srce, tu ti je blago… Iz rđavog, starog oluka, poče da lije kiša, uzeh, kišobranom da zaklonim mene i Suadu od kiše…