MOĆ SRPSKE KINEMATOGRAFIJE

Teško je preceniti značaj koji ovakav film može da ima na moral i duh pomalo posrnule i zalutale nacije kakva je trenutno srpska. Da li je „Kralj Petar Prvi“ u režiji Lazara Ristovskog veliki film o isto tako velikom podvigu?

 

Nemogućnost (ili možda bolje reći nedostatak volje) jugoslovenske i srpske kinematografije da kvalitetno i nadahnuto obradi mnogobrojne značajne teme iz nacionalne istorije odavno je jedna od glavnih boljki naše kulture u celini.

kralj petar prvi

Moć filma da dočara i iz daleke prošlosti prizove velike bitke, važne ličnosti i presudne događaje u životu jednog naroda umnogome prevazilazi sve druge umetničke forme i sredstva pripovedačke ekspresije. Marš na Drinu Žike Mitrovića iz 1964. i Šotrin Boj na Kosovu iz 1989, uz neizbežnu Kadijevićevu seriju Vuk Karadžić, premalo su za više od sto godina „pokretnih slika“ na ovim prostorima i za jedan narod tako burne i bogate istorije kakva je nesumnjivo naša.

Ako za komunistički period, koji je bio ideološki opterećen NOB-om i mitovima o bratstvu i jedinstvu, možemo lako objasniti zašto je tadašnji državni vrh bio generalno nezainteresovan za srpsku istoriju i tradiciju, ostaje otvoreno pitanje kriminalnog zanemarivanja istoriografske i rodoljubive tematike od strane kulturnih politika manje-više svih režima i vlada od raspada zajedničke države.

Kinematografija koje nema

U toku poslednjih dvadeset i kusur godina, srpski film uglavnom je, osim po lošim produkcijskim standardima, bio prepoznatljiv po crnohumornoj glorifikaciji defetizma, nihilizma, vulgarnosti, kriminala, raznoraznih izopačenosti i niskosti, što je valjda trebalo da uskladi i zakuca našu predstavu o nama samima sa onom koja je besomučnom propagandom tokom devedesetih nametnuta u svetu.

„Samo ovde (u bezličnom prividu jugoslovensko-srpske kinematografije) nema herojstva, nema damske otmenosti, nema romantičnog viteštva, nema egzotičnih putovanja, nema manastirskih i dvorskih ambijenata, nema seoske topline, nema džentlmenske elegancije, nema građanskog duha našeg negdašnjeg evropejstva, nema nikakve i ničije uzvišenosti, nema velikih ličnosti naše istorije, kulture i umetnosti. U beskrajnoj skali ljudskih osećanja – ovde nema gotovo ničega osim opšteg osećanja naše međusobne otuđenosti, beznađa, protesta, raznoraznog (najčešće jalovog) samokritizerstva i sveprisutnog moralisanja“, napisao je svojevremeno poznati srpski intelektualac i režiser Dragoslav Bokan u svom antologijskom eseju Kinematografija koje nema objavljenom u časopisu Evropa Nacija, lamentirajući nad tolikim propuštenim prilikama i nesnimljenim filmovima koji bi na neki drugačiji, lepši i dostojanstveniji način govorili o srpstvu.

Nakon fijaska televizijske serije o dinastiji Nemanjića, a pred obeležavanje stogodišnjice od velike srpske pobede u Prvom svetskom ratu, nije bilo previše razloga za optimizam da bi se ovakvo porazno stanje moglo promeniti. Medijskim prostorom dominirali su nagrađivani i za Oskara kandidovani filmovi o hladnjačama prepunim albanskih leševa, a javnost se opsesivno bavila navodnom političkom cenzurom nesnimljenih filmova u kojima bi Srbi bili prikazivani kao trgovci ljudskih organa, što je naročita perverzija imajući u vidu događaje vezane za tzv. Žutu kuću. Pritom, uzimalo se kao sasvim normalno i logično da država ima obavezu da finansira filmove koji štete njenom međunarodnom ugledu i koji Srbe prikazuju u ulogama ratnih zločinaca, razbojnika, narko-dilera i ubica. Činilo se da sve dublje tonemo u kinematografski autošovinizam i mazohističko samoporicanje.

Neočekivani preokret

A onda, niotkuda, sasvim neočekivano, pojavili su se otac i sin, Lazar i Petar Ristovski, sa svojom ekranizacijom priče o Kralju Petru i povlačenju srpske vojske preko Albanije za vreme Prvog svetskog rata. Iako Kralj Petar Karađorđević spada u najvoljenije i najsvetlije ličnosti novije srpske istorije, očekivanja od ovog filma, barem što se tiče potpisnika ovih redova, nisu bila naročito velika, jer su film od početka snimanja pratile glasine o političkom protekcionizmu, kreativnom nepotizmu i finansijskim problemima koji su izazvali kašnjenje i pomeranje prvobitno zakazane premijere. Već je trejler filma nagovestio da bi snižena očekivanja mogla biti višestruko premašena, dok je sada, nekoliko dana nakon svečane premijere, sasvim jasno da pred sobom imamo ultimativni patriotski ratni film za novi milenijum i dostojnog naslednika Mitrovićevog Marša na Drinu.

Kao prvo, treba istaći da Kralj Petar, u tehničkom smislu, deluje apsolutno svetski i ubedljivo. Sve, od fotografije, preko kostima i scenografije, do zvuka i muzike je na vrlo visokom profesionalnom nivou, a čitava produkcija odaje utisak filma sa daleko većim budžetom nego što je stvario bio slučaj (navodno oko dva miliona evra). Veštom upotrebom kompjuterski generisanih efekata, snimanjem pomoću dron-kamera i znalačkim korišćenjem principa montaže, učinjeno je da masovne scene bitaka u prvoj polovini filma ne deluju siromašno i nedorečeno, dok kadrovi prelaska snegom prekrivenih Prokletija oduzimaju dah i potpuno ravnopravno stoje uz bilo šta što je Piter Džekson snimio u svojim Gospodarima prstenova.

Na dramaturškom planu, mladi Ristovski, služeći se kao predloškom romanom Čarape Kralja Petra Milovana Vitezovića, gradi priču oko ostarelog i bolesnog kralja, Karađorđevog unuka i prekaljenog veterana Legije stranaca i Balkanskih ratova, koji, iako je preneo kraljevska ovlašćenja na sina Aleksandra, ne želi svoje vojnike, svoju decu, da ostavi na cedilu kada je najteže.

On polazi sa vojskom u povlačenje preko Albanije, pokušavajući da usput pronađe vojnika-artiljerca Marinka kako bi mu uručio par čarapa koje mu je majka isplela. To preuzeto obećanje starici, koja je već u ratovima za oslobođenje izgubila supruga, ima za kralja ogroman simbolički značaj, jer se u njemu reflektuje svest o veličini žrtve svake srpske žene i majke, kao i njegovo nastojanje da svoje vojnike spasi nepotrebnog stradanja. Sličan motiv upotrebio je i Stiven Spilberg u Spasavanju redova Rajana kada je zaplet svog filma gradio oko misije grupe vojnika da sa prve borbene linije spasu redova čija su tri brata već poginula u borbama i na taj način spasu porodičnu lozu od gašenja.

Provala suza

Ne libeći se da pokaže sav krvavi užas i nasumični, bezumni haos ratovanja, Ristovski pažljivo balansira između pacifističke poruke i slavljenja herojstva srpske vojske, ne dopuštajući nijednog trenutka da anti-ratni sentimenti bace senku na nezapamćeno junaštvo i požrtvovanost vojnika koji su samo branili svoju otadžbinu.U tome mu pomaže sjajan glumački ansambl koji oživljava likove oficira i običnih vojnika, prostodušnih i žilavih seljaka vedrog duha i nesalomive volje, koji vreme u rovovima prekraćuju kartanjem i pisanjem pisama svojim najmilijima.

Naročito treba istaći dečaka Ivana Vujića koji tumači lik kaplara Momčila Gavrića, najmlađeg oficira u Prvom svetskom ratu koji se, nakon što su mu austrougarski vojnici pobili čitavu porodicu, sa samo osam godina pridružio srpskoj vojsci sa kojom je prešao Albaniju i kasnije učestvovao u proboju Solunskog fronta. Scene između malog Momčila i njegovog saborca i zaštitnika Marinka, koji odbija da odustane od njega i po cenu sopstvenog života, emotivno su najmoćnije i najpotresnije koje je srpska kinematografija iznedrila u skorije vreme.

Veliki broj prisutnih u bioskopskoj sali, uključujući tu i suprugu i desetogodišnju ćerku autora teksta, u tim trenucima nije mogao da zadrži provalu suza. Velika tuga pred prikazanim strahotama mešala se sa strahopoštovanjem i ponosom zbog odvažnosti i izdržljivosti koje su krasile naše velike pretke u najtežim trenucima.

Personalizovanje brojki

Teško je preceniti značaj koji ovakav film može da ima na moral i duh pomalo posrnule i zalutale nacije kakva je trenutno srpska. Istraumirana dosadašnjim uglavnom negativnim prikazima Srba na filmu, najšira publika ima konačno priliku da se upozna i sa nekim drugačijim, daleko plemenitijim protagonistima i pozitivnijim crtama nacionalnog karaktera.

Davanjem lika, imena i prezimena, kao i uvidom u lične sudbine i strašna iskušenja i stradanja srpskih div-junaka prikazanih na velikom ekranu, oni prestaju da budu samo apstraktne brojke u istorijskim čitankama, predstavljajući nam se kao ljudi od krvi i mesa, naši sunarodnici i nečiji sinovi, braća, očevi i drugovi, koji su odsudnim trenucima bili spremni da podnesu najveće moguće žrtve za svoju i, posredno, našu slobodu.

Naročito će za današnju srpsku omladinu, zaluđenu pametnim telefonima, društvenim mrežama i ispraznim hedonizmom potrošačkog društva, delovati otrežnjujuće da se suoči sa svojim vrlim vršnjacima iz nekog drugačijeg, daleko težeg vremena i da će u tom suočavanju izvući pouke u vidu potrebe poštovanja onih vrednosti na kojima je počivalo srpsko društvo u vreme njegovog najvećeg procvata, a to su pre svega: pobožnost, hrabrost, solidarnost, požrtvovanost, skromnost i samopoštovanje.

Danas, kada je sramna revizija istorije u punom zamahu i kada se nekadašnji saveznici trude da sakriju i omalovaže naš ogromni doprinos pobedi u Velikom ratu, epska filmska priča o Kralju Petru i njegovim neustrašivim vojnicima može da posluži kao preko potrebna infuzija romantičnog i uzvišenog rodoljublja u srpsku kulturu i pravovremeno podsećanje na to koliko velikoj naciji zapravo pripadamo.

Ostaje samo nada da će ovaj projekat doživeti zasluženi uspeh i time pokrenuti talas sličnih ostvarenja, jer postoji još bezbroj tema i priča iz naše slavne prošlosti koje tek treba ekranizovati i filmskim jezikom približiti savremenoj publici.

Nikola Tanasić 

Izvor: Standard.rs