DUHOVNI LEK – EPITIMIJA

Epitimija kao zabrana pričesti na određeno vreme je kazna za svakog hrišćanina osetljive duše i izoštrene savesti, koja može da mu se čini i težom nego što je crkva odredila.

 

Za nehotično ubistvo sud zemaljski oslobađa ubicu i ne poznaje šta je to epitimija. Crkva, pak, nalaže epitimiju na nehotičnog ubicu, istina mnogo lakšu nego na hotimičnog ubicu, no ipak bez epitimije ne ostavlja.

epitimija

Ako je sveštenik nehotično ubio, crkva mu doživotno zabranjuje sveštenosluženja.

Hrišćanin sa osetljivom dušom i izoštrenom savešću nalaže na sebe i težu epitimiju nego što je crkva odredila.

Sv. Pard kao rabadžija došao beše jednom u Jerihon. Ostavivši svoje mazge pred gostionicom, on uđe u gostionicu. Utom dete neko padne pod mazgu, i mazga ga nogama zgazi i umrtvi.

Kada Pard vide mrtvo i krvavo dete, umrtvljeno njegovom mazgom, toliko se sokruši srcem, kao da je sam on hotimično kriv za smrt detinju.

I naloži ovaj savesni čovek na sebe pretešku epitimiju: ostavi svoje zanimanje, napusti svet, iako beše sasvim mlad, i udalji se u surovu pustinju na teški podvig telesnog i duhovnog truda i pokajanja.

C mnogim plačem prinosio je on pokajanje Bogu za ubistvo deteta. Želeo je platiti život detinji svojim životom. I molio se Bogu, da Bog to nekako ustroji.

Zadirkivao je lava, da bi ga lav rastrgao, no lav je bežao od njega. Legao je na usku stazu, kojom je lav hodio, da bi bio od zveri umrtvljen, no lav je preskakao preko njega i nije ga hteo taknuti.

Videći po tome, da je volja Božja, da on živi a ne da pogine, on se uspokojio, no ostao je do smrti svoje skrušeni pokajnik.

Nije li to osetljiva, čovekoljubiva i bogobojažljiva duša? Nije li to prefinjena i izoštrena savest jednog pravog hrišćanina?