POUKE ZA KONČINU

Svima nama se približava kraj života ili Strašni sud. Sveti apostol Pavle nas upozorava da je čoveku dat jedan život a posle njegovog skončanja – sud. No, ova reč ne ostavlja isti utisak na sve ljude.

 

Mnogi ne misle da će svanuti dan kada će doći Strašni sud. Mnogi ne misle da će do njega doći taman kao što i ne misle o Bogu. Ali, Sud neminovno dolazi i na njemu će biti izneta sva naša dela, reči i razmišljanja, kaže ruski protojerej Grigorije Djačenko i nastavlja:

strašni sud

Prepodobna mati Pelagija nekada je bila poznata Antiohijska plesačica i vodila je potpuno bezakoni život. Pokajanju i Hristovoj veri ju je priveo sv. episkop Non, koji je u Hrišćanstvo preveo 30.000 arapa. Jednom, dok je episkop poučavao narod u hramu, govoreći o strašnom sudu i nagradi, desilo se da je i Pelagija ušla u hram. Pouka je na nju delovala tako snažno, da je bila potrešena strahom Božjim i nije mogla da zaustavi suze. Prišla je sv. Nonu, pala pred njegove noge i sa suzama molila da je krsti, nazivajući sebe morem grehovnim i bezdanom nečistote.

Videći da se grešnica istinski raskajala, episkop Non ju je krstio. Dva dana nakon krštenja se đavo javio svetoj Pelagiji u noći i razbudio je govoreći joj: “nisam li ti ja darovao toliko bogatstvo? Zašto si tako ljuta na mene? Molim te, nemoj me praviti podsmehom za hrišćane”. Ali svetiteljka se pomoli i oseni krsnim znamenjem i đavo je nestao, ne javljajući se više. Potom je sveta Pelagija sve svoje imanje predala na raspolaganje svetom Nonu. On joj je naredio da imanje razda siromasima, rekavši: „Neka pametno bude potrošeno ono što je zlo zarađeno“ . Sveta Pelagija se obukla u vlasenicu i podrasnik sv. Nona, udaljila se u Jerusalim i podvizavala se u zatvorništvu pod muškim imenom Pelagije. Ovde je i skončala, 457. g.

Dakle čovek ima veliku korist od toga da razmišlja o budućem Sudu i onome što će primiti pravednici i grešnici nakon smrti u večnom životu. Ne samo prepodobna Pelagija, već mnoštvo grešnika, nakon razmišljanja o budućem sudu, ustajali su iz svog moralnog sna i budili se za svoj novi hrišćanski život.

„Nepekidno ćemo“, kaže sv. Jovan Zlatousti, „govoriti i sebi i drugima: postoji vaskrsenje, i očekuje nas stašni sud. Ukoliko vidimo ma koga da je obuzet sujetom i da se nadima ovozemaljskim dobrima, reći ćemo mu ovo isto i objaviti mu da će sve to ostati ovde. Ukoliko opet vidimo drugog da je pritisnut nevoljama i da je klonuo, reći ćemo mu isto ovo ukazujući na to da nevolje imaju kraj. Ukoliko ugledamo nekoga da se preda bezbrižnosti i lenjosti, iznesimo mu opet isto ovo ističući da će čovek morati da da odgovor za bezbrižnost. Ova reč, koja je iznad svih terapija, može isceliti dušu… Imajmo pred sobom ovo (Sud Božji) svakoga dana.

„Ukoliko neprekidno budemo imali ovo u mislima, ništa od sadašnjih i prolaznih stvari neće nas zadržati, jer je ono što je vidljivo prolazno, a nevidljivo je večno. Neprestano, pak, govorimo sebi i drugima: postoji vaskrsenje i sud i (moraćemo dati) odgovor za dela. Neka ovo govore i svi oni koji veruju u sudbinu, pa će se i oni munjevito osloboditi ove gnusne bolest. O čemu govoriš? Ne očekuješ li vaskrsenje i sud? Ovo i demoni ispovedaju, a ti ne ispovedaš? „Zar si došao amo“, govore oni, „prije vremena da nas mučiš“ (Mt. 8, 29)? Ako govore da će biti mučenja, onda svakako znaju da će biti i suda i isplate i kazne. Nemojmo gneviti Boga, povrh zlih dela, još i neverovanjem rečima o vaskrsenju“ (sv. Jovan Zlatousti).

Na sličan način poučava sv. Jefrem Sirin: „Neka vaš razgovor bude jedino o sudu i o vašem opravdavanju. Ma šta da činite, na putu ili za trpezom ili na posteljama ili šta drugo, uvek imajte na umu sud i dolazak Pravednog Sudije. U srcima svojim pomišljajte i jedni drugima govorite: Kakva je to tama najkrajnja (Mt. 8, 12)? Kakvi su to oganj koji se ne gasi i crv koji ne umire (Mk. 9, 4)? Kakav je to škrgut zuba (Lk. 12, 28)? Uvek razgovarajte o tome među sobom, i danju i noću, kako će teći ognjena reka (Dan. 7, 10) i očistiti zemlju od bezakonja onih koji žive na njoj?… Neophodno je pravilno rasuđivanje o ovome, misliti o tome danju i noću, jer ko svagda misli o smrti, taj neće mnogo grešiti“.

Blaženi Isihije Hozevit, koji je najpre živeo u lenjosti i nemaru, nakon jedne teške bolesti je odlučio da se ispravi, a da bi se učvrstio u novom životu, postavio je sebi za pravilo da neprekidno razmišlja o smrti. Takvo razmišljanje ne samo da ga je odvojilo od grehova, već ga je i uzdiglo na visok stepen vrline. Proveo je 12 godina u svojoj keliji, kao tihovatelj, ne izlazeći, jeo je samo hleb i vodu i danonoćno plakao zbog svojih grehova. Pre nego što će se upokojiti, bratija mu je prišla i počela da ga moli da im makar pred smrt kaže nešto poučno. Iskustvom uveren kakvu korist čoveku donosi sećanje na smrt, Isihije je umesto ma kakve pouke uzviknuo: „Oprostite mi braćo. Onaj koji ima sećanje na smrt, nikada ne može sagrešiti“. I sa ovim rečima je predao svoj duh Gospodu.

I zaista braćo, ne može da sagreši! „Seti se svojih poslednjih dana i nikada nećeš sagrešiti“, uči premudri sin Sirahov (7, 39).

Oslobodivši se od grehova, onoliko koliko je to u našoj moći, susrešćemo smrt sa radošću, jer je ona ljuta jedino za grešnike, a za pravednike je prelaz iz mraka na svetlost, iz tamnice na slobodu, iz truda u pokoj, iz strane zemlje u domovinu.

Jedan pobožni starac koji je dostigao duboku starost, na kraju je legao na samrtničku postelju. Bratija ga je okružila i gorko su plakali zbog rastanka sa njim. Starac je, naprotiv, bio pun radosti i otvorivši svoje oči, blago se nasmejao. Malo poćutavši opet se nasmejao, a nakon nekoliko minuta tišine, nasmejao se i treći put. „Mi plačemo, a ti se smeješ“, rekoše mu bratija. „Da“, odgovorio im je starac, „smejem se. Prvi put sam se nasmejao tome što se svi vi bojite smrti, drugi put zato što niste spremni za nju i treći put stoga što prelazim iz napora u pokoj“.

Molitvama prepodobne Pelagije, neka bi nam Gospod pomogao da se trgnemo iz sujete života i da postavimo sebi za pravilo, iako ne često, da na primer nekoliko minuta pred odlazak na spavanje mislimo o smrti i budućem sudu. Takvo će nam razmišljanje neizostavno biti korisno, kao što je i bilo korisno svima koji su mu pribegavali.

Izvor: Manastirpodmaine.org