SRCE I DUŠA ISPUNJENI MIROM

Patrijarh srpski Pavle govorio je kako je veličina naših praznika, pa samim tim i praznovanje Božića, u tome što oni na čudesan način određeni događaj čine ponovo prisutnim i stvarnim.

 

Ovako je blaženopočivši patrijarh Pavle govorio šta predstavlja praznovanje najradosnijeg hrišćanskog praznika Božića.

praznovanje božića

Pozdravom HRISTOS SE RODI! – mi verujemo i ispovedamo da se u Vitlejemu judejskom rodi Hristos, Pomazanik Božiji, Koji je po Božijoj volji. Mi ne samo da verujemo, već iz iskustva znamo i ispovedamo da je Hristos Emanuil, što znači: S NAMA JE BOG! E, da bi zaista i istinski Bog bio sa nama, otvorimo srca svoja, očistimo ih i pretvorimo u obitavalište Božije. Neka srca naša danas postanu novi Vitlejem, nove jaslice u koje će se smestiti Nesmestivi; oblagodaćeni organ u koji će se trajno smestiti u Vitlejemu rođena Ljubav Božija.

Ovih radosnih prazničnih dana, budimo domaćini Gospodu svome. Primimo Ga i pozdravimo u svojim domovima, primajući one najmanje kao Njega samoga, ne gledajući ko je ko. U svojim hramovima proslavimo Ga na način koji Njemu priliči i pripada. Zadržimo Ga kao Život našeg života, kao Svetlost našeg bića. Ono što je naše i samo naše ljudsko, neka se danas i zauvek pokori volji Božijoj, da i mi možemo, kao Presveta Bogorodica, reći: Gospode, evo sluge ili sluškinje Tvoje, neka i na meni i sa mnom bude volja Tvoja.

Zašto to kažemo? Zato što iz godine u godinu, oko praznika Rođenja Gospoda našeg Isusa Hrista, sve se više ističe ono što je naše ljudsko, a sve manje ono što je Božije. Zaista, u opasnosti smo od komercijalno-folklornog praznovanja i slavljenja koje potiskuje suštinu praznika. Držanjem samo naših običaja, naša srca, pogružena u vlastite nemire i bure ovoga sveta, i dalje će ostati daleko od Gospoda, daleko od Bogomladenca Hrista.

Naše srce i naš život stvoreni su za Gospoda. Srca i duša ispunjenih mirom Božijim moći ćemo slaviti Bogomladenca Hrista pesmom:

SLAVA BOGU NA VISINAMA, NA ZEMLjI MIR, A MEĐU LjUDIMA DOBRA VOLjA!

Nekoliko puta ponovismo da se Gospod danas rodi, i zaista je tako. Veličina naših praznika i jeste u tome što oni, na čudesan način, taj događaj čine ponovo prisutnim i stvarnim. To biva jasnije ako imamo na umu biblijsko poimanje pamćenja, sećanja, što uvek podrazumeva oprisutnjavanje toga događaja. Naš svet i vek u kome živimo gotovo da ne priznaje ovu istinu. Otuda ovaj, kao i svaki drugi praznik ljudi često doživljavaju kao uspomenu na nešto što se nekada davno negde dogodilo, nečega što je lepo da se sećamo jer, kako se to obično kaže, to su naši lepi stari običaji. Međutim, praznici su ponajmanje običaji.

Na prvom mestu, oni ispunjavaju naš život smislom, i to smislom postojanja, osvećujući vreme u kome živimo. Hrišćani koji znaju da je Hristos došao, koji su svesni Njegovog prisustva i u domu i na Svetoj Liturgiji, i koji iščekuju Njegov Drugi dolazak, oni imaju sasvim drugačiji odnos prema životu, njegovom smislu i vrednostima, za razliku od onih koji ne razmišljaju na ovakav način, a traže nekakav smisao u svetu koji ih okružuje. Svako od nas treba da u ličnosti drugoga čoveka vidi lice Božije, lice svoga brata i večnog sabrata. Tada će srce svakoga od nas istinski biti Vitlejemska pećina, u kojoj se Hristos uvek iznova rađa. I što više bude takvih srca, svima će biti bolje i svi ćemo biti bolji. Neka svetlost Vitlejemske pećine obasja sve ljude i sve narode sveta, Višnji mir darujući svima i svakome.