STRATEGIJA RATA

Šta je proksi rat i kako se sprovodi. Geopolitika velikih sila i različite strategije rata Rusije, Amerike i Kine.

Rat u Ukrajini je samo produžetak spoljnih politika Amerike i Rusije a ukrajinci su kolateralna šteta. To je svima jasno ko hoće malo da razmisli i analizira stanje u svetu.

I to nije tema ovog posta. On će se zapravo baviti geopolitičkom temom različitih vrsta strategija u jednom sukobu kao što je ovaj, gde su sa jedne strane amerikanci a sa druge strane rusi.

A ima malo i Kine u svemu tome.

sta je proksi rat, geopolitika i različite strategije rata Rusije, Amerike i Kine

—–

AGENTI UTICAJA

U Srbiji, u Hrvatskoj, u celom regionu, pa i u celom svetu skoro da više ne možete da pročitate ili čujete realnu analizu sukoba u Ukrajini. A vlada buka i kakofonija svakakvih analitičara, profesora, mislilaca, stručnjaka i svi su oni samo jedno – agenti uticaja jedne ili druge strane. Plasiraju propagandne poruke jednog ili drugog tabora.

Neki to rade po zadatku, neki svesno jer su navijači jedne strane a neki su jednostavno „korisni idioti“ koji samo multipliciraju ideje i gledišta ruskog ili američkog uticaja. A sve te ideje su samo poluistine, laži i manipulacije.

Na primer, jedna od teza ruskog uticaja su priče o Evropi koja je „pucala sebi u nogu“, koje se raspada zbog nedostatka ruskog gasa, koja je kolonija Amerike, koja je na ivici propasti i slična trabunjanja koja uzimaju neke usamljene primere da stvore epske apokaliptične priče.

S druge strane, imamo zapadne poruke i uticaje koje govore o ruskoj vojsci kao nesposobnoj, koja koristi zastarelu tehniku i koja je na izdisaju, koja manijački juriša u talasima i gine, koja je gladna, žedna i bosa, gde rusi ginu 7 x više nego ukrajinci i slične nebuloze.

Sve je to smeće od informacija i kreiranje uticaja na vas za jednu ili drugu stranu.

Medjutim, nas zanima nešto drugo, a to je kako se strateški vodi ovaj rat i na kojim principima.

i jedna vrlo bitna napomena – u ratu nema glupih odluka ili poteza, već samo pogrešnih, što tek istorija naknadno pokaže.

To je ono što običan čovek nikada ne sagledava, da ratove ne vode glupi već visoko inteligentni ljudi. A oni prave promišljene poteze, stim da nekada nemaju ratne sreće, vojnih mogućnosti ili ih okolnosti poraze, ali ne znači da donose glupe i nepromišljene odluke.

Desi se i to da se u ratu napravi baš glupa odluka na visokom nivou ali nije to pravilo već izuzetak.

—–

RUSKI ŠAH

Ruska spoljna i vojna politika je uvek bila nalik na partiju šaha i funkcioniše na način na koji se vodi šahovska partija, takvo promišljanje se primenjuje u njihovoj diplomatiji i ratovanju.

U praksi to znači da rusi uvek gledaju opštu situaciju, odnos snaga, koja figura je gde postavljena, koje su slabosti protivnika, oprezno opipavaju mogućnosti gde mogu da najače udare i inteligentno osmišljavaju svoju poziciju.

Takodje, pošto je to šahovska partija, rusi uvek gledaju da obezbede svoje bokove i glavne figure. Zato su rusi uvek suzdržani i naizgled kasne u odlukama, nemaju agilnost zapadnjaka i proaktivnost jer čekaju da im sve bude jasno na šahovskoj tabli da bi delovali.

Često će rusi čekati i taktizirati sve dok ne otkriju sve namere protivnika, baš kao i u šahu. I ono što je omiljena smicalica ruskih šahovskih velemajstora ali i ruskih vojskovodja je maskirovka – potezi koji treba da zavaraju protivnika.

Rusi uvek gledaju gde im je protivnik najslabiji, gde je na tabli postavljena najslabija figura i tu ga ciljaju i pokušavaju da naprave proboj ili štetu neprijatelju. To rade na operativnom nivou i sada u Ukrajini jer su aktivirali celu liniju fronta, nigde se nisu posebno fokusirali i sve vreme opipavaju gde su ukrajinci slabi da bi ih na tom potezu napali. To rade i oko Bahmuta, stalno menjaju linije napada.

U spoljnoj politici, kako nemaju tako bogate resurse kao amerikanci, rusi gledaju da igraju uske mini diplomatske, informativne i političke igre koja provociraju slabost protivnika, ne nastupaju široko i sveobuhvatno jer nemaju velike resurse. Ali, kada im postane jasno da negde imaju prednost i da su u prilici da pobede, onda, baš kao u šahu, počinju ubrzano da forsiraju poteze do pobede, žrtvujući figure ali unapred znaju da im je pobeda zagarantovana.

Sve u svemu ruska strategija je elastična i aktivno reaktivna, menja se u skladu sa promenom situacije na bojnom polju. Rusi se ne stide da se i povuku sa nekog dela fronta ako im to dogovara. Stalno pomiću figure u različitim pravcima, ne deluju usko linearno projektovano. Naravno, da bi velika ili master strategija uspela rusi vrlo detaljno razradjuju planove nižeg nivoa, operativne, logističke, psihološke, taktičke planove.

Ono što je glavna slabost ruske strategije nije ona sama po sebi i koncepti po kojiima je osmišljena već taktika – primena te strategije na terenu, kroz ljude i procese. Ljudi koji deluju za ruse mogu biti genijalni ali i prosečni i ispodprosečni, što je jako bitno za njihovu strategiju, jer kod njih su uvek neke mini igre gde su bitne figure, to jest sami igrači. Videćemo da je to kod amerikanaca dosta drugačije.

Uspeh ruske strategije zavisi pre svega od ljudi ali i mnogo drugih faktora – organizacije, liderstva, resursa, vrednosnog sistema, navika, korupcije, i čega sve već ne.

——

AMERIČKA KIBERNETIKA

Zapadni ili američki um funkcioniše potpuno drugačije od ruskog, iako za nas neuke posmatrače sve deluje slično ali se u praksi duboko razlikuje. Amerikanci koriste kibernetski model strateškog planiranja. To je sveobuhvatan sklop činjenica, procesa, matematike i logistike koji treba da vas dovedu do cilja.

U tom modelu moraš da znaš puno o protivniku, da imaš baze podataka pune raznoraznih informacija o njemu ali moraš i da imaš naučno utemeljene obrasce ponašanja u odredjenim situacijama i planova A, B, C. Pošto široko sa svih strana napadaš protivnika, koristiš sva raspoloživa sredstva i sve saveznike koje imaš.

Rusi to nazivaju proksi rat.

Proksi rat, posrednički rat ili rat preko posrednika je izraz koji se koristi za oružani sukob koji zaraćene strane vode na tudji račun, odnosno uz logističku, propagandnu, obaveštajnu i drugu pomoć trećih strana, odnosno država koje u njemu ne učestvuju neposredno. Ratovi preko posrednika su fenomen koji datira još od starog veka, a čija je karakteristika najčešće bila da su velike države, odnosno carstva koja bi došla u sukob oko nekog područja ili ekonomskog interesa, a koja su iz nekih ekonomskih ili političkih razloga nastojala da izbegnu otvoreno neprijateljstvo, kao svoje “posrednike” koristila svoje vazale, tributarne države i klijentske države, odnosno međusobno suprotstavljene frakcije, klanove, dinastije ili političke stranke unutar jedne države. Taj je fenomen postao posebno vidljiv u vreme Hladnog rata u Trećem svetu kada su SAD i SSSR, najčešće na ideološkoj bazi, ali nekada i na osnovu raznih „pragmatičnih“ kriterija oružjem, opremom, vojnim savetnicima i na druge načine pomagale međusobno suprostatvljene države, odnosno zaraćene strane u građanskim ratovima.

No, to je i kibernetski model ratovanja koji je više lineran od ruske strategije i u kojem na stotine paralelnih procesa idu u istom pravcu.

Sad, ko ne zna šta je kibernetika malo je teže objasniti sa malo reči o čemu se tu radi ali pokušajmo.

U tom modelu strategije postoji glavni cilj koji treba da se postigne od tačke A sa koordinatama x,y, z, t, g, h, j, k, l … koji vodi do tačke B sa kordinatama x1,y1, z1, t1, g1, h1, j1, k1, l1.. (na primer poraz Rusije i raspad na više ruskih zemalja).

To je jedan veliki vektor dobijen iz matrice n-tog reda, znači nije prosta prostorna matrica sa x,y,z kordinatama trodimenzionalnog ili četvorodimenzionalnog sistema ako uključimo vreme, već je taj vektor sastavljen često od stotina nekih drugih kordinata koje mogu biti sve što je na neki način socijalno merljivo – podrška javnog mnenja, potrošačka korpa, broj samoubistava, rast straha od budućnosti, nezadovoljstvo državom iskazano kroz negativne komentare na društvenim mrežama, broj negativnih komentara u medijima, itd.

Tim putem ti suparničku vojsku, organizaciju ili čitav jedan narod napadaš sa mnogo strana i na mnogo nivoa.

Na taj način su amerikanci dizajnirali „narandžaste revolucije“ i „arapsko proleće“. U arapskom proleću su stalno merili koliko ima zapaljivih poruka na socijalnim mrežama i na telefonima, pa kada im je intezitet istih padao oni su organizovali farme trolova i agente uticaja da dodatno popaljuju javno mnenje i atmsoferu bunta.

Da bi mogao da se napravi takva kibernetska strategija moraš da vladaš podacima i da imaš ogroman fond istestiranih socijalnih eksperimenata iz sociologije, psihologije, komunikacije, itd. koje možeš da staviš u jednačinu kao konstante, jer svaki mali dogadjaj pomera vektor delovanja u nekom željenom pravcu. Bitno je da imaš predvidljiv scenario da ne bi uludo trošio novac i resurse na nešto što neće dati rezultat.

Otuda kod rata u Ukrajini amerikanci prema rusima kreću u rat na N-nivou kroz niz dogadjaja: ekonomske sankcije, zabrana izvoza žita i nafte, diplomatska aktivnost da se s jedne strane okupi alijansa saveznika oko NATO pakta a sa druge strane da se izoluje Rusija, povlačenje stranih firmi i roba iz Rusije (udarac na životni stil urbanih rusa), zaplena ruske imovine, zabrana rada finansijskih transakcija (otežavanje života srednjoj klasi), šikaniranje ruske kulture, plasiranje dezinformacija, sabotaže na ruskoj teritoriji (stvaranje psihoze da je počeo rat u Rusiji), satanizovanje Putina i plasiranje vesti o njegovoj bolesti, unižavanje ruskih simbola državnosti (rušenje mosta na Krimu) da bi se pokazala nesposobnost ruske vladajuće elite, itd.

To su vidljivi parametri kibernetskih inputa a ima ih i mnoštvo nama nevidljivih. Svrha svega toga je da se Rusija porazi kroz stotine suksecivnih malih i većih poteza i stvaranje materijalne, kulturne i psihološke situacije koja je poražavajuća za Rusiju.

Ovu vrstu strateškog planiranja amerikanci koriste po čitavom svetu, koristili su je protiv Jugoslavije, pa posle i Srbije, protiv islamskih zemalja, Afganistana, protiv Kine, Vatikana i koga sve već ne. Oni su navikli da rade na nivou jasnih lineranih operativnih planova.

I ona je vrlo praktična za primenu na terenu za praktičan zapadni um – svako obavlja svoj deo zadatka, ne trebaju ti genijalni ljudi na terenu već samo obučeni profesionalci koji obavljaju na stotine paralelnih procesa i u konačnici se dobija veliki rezultat. A posao na vrhu je da posmatra rezultate akcija.

Naravno, za svaki taj kibernetski plan moraš da imaš kreativan um, veliko naučno znanje, informacije, infrastrukturu i mogućnost da izazoveš niz malih dogadjaja koji treba da dovedu do velikog dogadjaja.

Primer kada to ne krene kako treba je Afganistan, pa delom i Irak, gde su ti planovi pali na nekoliko ključnih varijabli koje su ostale fiksne kod tamošnjeg stanovništva, jednostavno se nisu promenile u dovoljnoj meri da bi vektor dogadjaja bio plodonosan za američke ciljeve.

Hoću reći, možeš ti da imaš savršeno planiranje ali ako nemaš prave ljude u pravo vreme i na pravom mestu, sve je džaba.

Kibernetika je nauka o upravljanju oslonjena na:

  • teoriju informacija,
  • razvoj komunikacionih modela i
  • proučavanje povratnih sprega, kao i
  • kontrolnih mehanizama prenošenja informacija i upravljanja.

Razlikuje se od empirijskih nauka po tome što se ne interesuje za materijalnu formu, nego za organizaciju, obrazac i komunikaciju kod celina.

—–

KINESKI GO

Možemo paušalno reći da Rusi koriste šah kao inspiraciju, amerikanci kibernetiku a kinezi koncept igre Go u kreiranju strategije ratovanja.

Go je zanimljiva misaona igra koja se igra na tabli kao i šah ali je drugačija i neuporediva sa šahom. Medjutim, da bi se uspešno igrala zahteva znanje, inteligenciju i maštovitost. Traži multidimenzionalno i duboko razmišljanje.

Go je misaona igra na tabli za dva igrača, u kojoj je cilj da se zauzme više teritorije od oponenta. Poreklo vodi iz Kine, gde se ova igra zove vejći. Ime go kako se najčešće naziva u Evropi i svetu, potiče od japanskog naziva igre – igo.

Uprkos njenih relativno jednostavnih pravila, Go je veoma kompleksna igra. U poređenju sa šahom, Go ima veću tablu sa znatno većim opsegom za igranje i dužinom igre, i u proseku se znatno veći broj alternativa razmatra po potezu.

Kako kažu igrači Go-a, super kompjuter je uspeo da pobedi vrhunske velemajstore šaha ali još uvek ne uspeva da pobedi vrhunske igrače Go-a. To ne znači da je vrhunski go igrač jači od vrhunskog šahiste ili kibernetičara, to samo znači da kompjuter nije dovoljno dobro savladao igru Go.

U kineskoj ali i japanskoj vojnoj doktrini se koncepti igre Go koriste u osmišljavanju strategije i operativnih akcija. Onoliko koliko razumem te koncepte oni su uvek zasnovani na paralelnim procesima i zamislima, uz maskiranja, lažne poteze ali i postepeno osvajanje pozicija sa skrivenim namerama.

Tako Kina ima svoju veliku geopolitičku strategiju koju već decenijama primenjuje i koja iako deluje vidljivo na makro planu (Put svile, medjunarodna trgovina, razvoj infrastrukture, savezništvo kroz transakcije, tiha kolonizacija suseda kineskim emigrantima) ima i niz nama nevidljivih komponenti koje niti vidimo niti razumemo.

Ne može se reći da je bilo koja od ovih strategija superiorna u odnosu na druge jer se sve one sa visokom inteligencijom osmišljavaju a njihovo sprovodjenje zavisi od mnogo drugih faktora.

Sve te strategije se medjusobno razlikuju ali služe istom cilju – pobedi. Svaka od imperija koristi strategiju koja njima najviše odgovara u tom trenutku i na koju je jednostavno navikla, jer je to način razmišljanja. Rusi s u svojim planovima i strategijama stalno pod plaštom zagonetke, čas kažu nešto, ćas slažu, čas ćute, uvek ispituju teren i kroz komunikaciju. Amerikanci su pragmatični i manje više jasni i otvoreni u svim svojim nastojanjima, stim da će laž i manipulaciju masovno koristiti za svoje ciljeve. A kinezi uvek gledaju da budu ćutljivi i da ne otkrivaju ništa.

I onda pre nekog vremena, na iznenadjenje sveta, Kina objavi jednu vrlo snažnu deklaraciju protiv Sjedinjenih Američkih Država i njenog uticaja na svet.

—-

P.S. Neko će sa istorijske distance reći da je nevidljivi Master plan za I Svetski rat bio jedan kibernetski model da se ukinu monarhije u Evropi.

Kao i da je cilj Master plana za uzdizanje fašizma u Nemačkoj i kreiranje II Svetskog rata bio u potrebi ujedinjenja Evrope pod anglosaksonskim uticajem.

Teorije su nedokazive i sumnjive jer vidimo samo krajnji rezultat – tačku B (Brisel), pa od njega gradimo unazad teoriju do tačke A (Austro ugarska monarhija)

Naša mašta može svašta 🙂

Zlatko Šćepanović