IZVINJENJE
Znaš, bio si onda u pravu, a moje izvinjenje malo kasni. Ova vrba jedina je ostala od svega onoga što smo imali u dvorištu…
„Evo, dan je sunčan i lijep, obaveza nemamo, a ja imam zanimljiv prijedlog“, reče supruga svom mužu onomad kad su kafu pili.
A njena želja je bila da prošetaju ulicom gdje su prvu kuću imali i podsjete se na vrijeme od prije trideset godina, koliko je prošlo od njihovog odlaska iz tog predgrađa Detroita. Trenutno žive na drugoj strani ovog grada u naselju Royal Oak, oko četrdeset kilometara od njihove stare kuće.
Nepun sat vožnje je trebalo da stignu u mjesto u kome su nekada proveli par godina i u koje, otkako su se odselili, nikada više nisu svraćali. Parkirali su kola na početku ulice i dobro poznatim trotoarom, polako krenuli niz ulicu. Sve je bilo nekako sumorno, pusto, kao da niko više ovdje ne živi.
Šetajući, došli su do njihove nekadašnje kuće i zastali pred njom. Kuća, sada u tuđem vlasništvu, sva utonula u neku nejasnu tišinu, prilično oronula i posivila. Sve drugo oko nje je promijenjeno, jedino je još ostala žalosna vrba, gusta, neprobojne krošnje, oko čije sadnje su se prije više od trideset godina, žena i muž prvi put sporečkali. Onda se žena žestoko protivila, a sad uz osmijeh kaže mužu:
„Znaš, bio si onda u pravu, a moje izvinjenje malo kasni. Ova vrba jedina je ostala od svega onoga što smo imali u dvorištu. Tada su mi smetale njene povijene grane, a sad, poslije svih prohujalih godina, ona je kao simbol besmrtnosti.“
Leave A Comment