U MAGAZI
Usamljenost se lakše podnosi saznanjem da nečije srce kuca sličnim tempom kao naše.
Dok obućar u magazi trlja i lepi stare cipele, lokalci piju mlako pivo i puše cigare bez filtera, sedeći na stolicama bez naslona, naslonjeni na sopstvenu muku i njena tumačenja.
Tu se kazuju priče bez imena i sa malo reči, one skrojene tako da skrivaju više nego što otkrivaju. One, koje postoje duboko u nama, a kojima ne možemo glasom da nađemo preciznu formu, niti smisao.
Jedino što odaje trenutke treperenja srca, jeste melanholično izbacivanje duvanskog dima, koji kroz bradata usta govornika izlazi obojen strepnjom, srdžbom ili nečim trećim. Kako se već uzme.
Usamljenost se lakše podnosi saznanjem da nečije srce kuca sličnim tempom kao naše. Prijateljstvo se i tišinom piše, a uteha i zaborav, čuče na mestima i među ljudima, ne uvek očekivanim, niti logičnim.
To je shvatio i pisac kad je ovo neobično društvo i ovu obućarsku radnju, slučajno spazio i na svoj način, protumačio, onog užurbanog dana, kada je prolazio ovim nevažnim sokakom, špartajući ka razobličavanju nekih svojih prećutnih istina.

Leave A Comment