U DRUŠTVU OMORIKA
Pričao je sa omorikama baš kao što ja često uhvatim sebe kako razgovaram sa sobom.
Ponekad se upitam otkud moja sklonost samoći.
Povlačenje u nešto tako vjerodostojno kao klizanje starosti ka smrti. Zašto sam u samoći najviše svoj?
Da li je samotnost predodređena rođenjem? Ili nas okruženje nauči da smo u tihoj distorziji sa svijetom, ušuškani u rastegljivo stakleno zvono čijom veličinom sami upravljamo? Možda smo zapravo svi samotne jedinke tek prividno u dotiku sa drugima? Samo neki od nas s osobinom da gradimo svemir u sebi.
Kad o ovome razmišljam, uvijek se pronađem u liku pokojnog oca – čuvara šuma. Šapat lišća na vjetru bio mu je privlačniji nego žamor u kafani ili mir porodičnog ručka.
Svoju ispunjenost u samoći vidim u njegovoj slici gordog usamljenog stabla među niskim rastinjem na proplanku, sretnog što je svuda oko njega sloboda.
Pričao je sa omorikama baš kao što ja često uhvatim sebe kako razgovaram sa sobom.
Leave A Comment