Srdjan Paunović

* * *

Jednoga dana, ne znam ni ja tačno kada, čini mi se – ne ni tako davno, a ne baš ni skoro, svet oko mene počeo je da biva drugačiji.

Prijatelji koje sam poznavao godinama, ležerni i nasmejani, počeli su da tresu nogom ispod stola, a na licu im se očitavala grimasa.

Future

Tu i tamo počeo sam da čujem polurečenice tipa „kriza srednjih godina“, „ovaj život nema smisla“,  „pun mi je kufer svega“ ili „da mi je da odem negde iz grada u prirodu, da gajim ovce (sadim povrće u bašti) i da se ne vratim nikada“, „ko još živi od penzije“ itd…

Pojavila se nova opasna babaroga koji se zove egzistencija. Svi su zabrinuti zbog nje, strepe, čini im se nedovoljnom, neostvarenom, nedostižnom… Priča se o tome ko je stekao dovoljno da do kraja života ne mora da radi – a ko još mora da dirinči… Ko je obezbedio deci stanove i oročio pare za školovanje u inostranstvu – a kome su još mala, „a šta će dotle biti, dok porastu, eee, ko će ga znati“…

I oni koji se nikada nisu bavili sportom, dežmekasti po prirodi, počeli su da idu u klubove, na fitnes, u teretanu, na bazen, tenis, golf…

Zdravlje je najpreče.

Smrt holesterolu i trigliceridima!

Sladokusci su batalili kolače i prešli na voćne salate…

Gurmani ostavili pečenje, brizle i krezle, pohovan mozak i jagnjeću kapamu, i smrtno ozbiljni hvale „cezar“ salatu…

Nobles oblige…

Špricer ko pije – taj je seljak…

A ko još i puši – umreće sigurno!

. . . . .

Growing Old Is Not for SissiesStrahovi su čudesan motiv za promene u čoveku, lamentiram dok tresem nogom ispod stola.

Jedino što je izvesno u životu je neizvesnost, zaključujem.

Ne bih voleo da znam šta će još sve da nas snađe, mudrujem.

Egzistencijalno nisam ugrožen, lažem.

. . . . .

U strahu od neumitnog protoka vremena u kojem otkucava naš biološki sat, tumarajući između egzistencije i reminiscencije, zahteva pretpostavljenih i jebuckanja potčinjenih, ophrvan potrebom za samospoznajom i nemogućnošću da do nje dosegne, opterećen planiranjem budućnosti, pod balastom prošlog, bombardovan medijskim kampanjama od kojih nijedna nema za cilj da nekome bude bolje – već da se pokori volji media-miksera i spin-doktora/kupi određeni proizvod ili koristi ponuđenu uslugu – sluđeni građanin/potrošač/birač/persona živi život današnjice, podjednako i naizmenično obmanjujući sebe da mu je dobro/loše.

. . . . .

Razgovaram pre nekoliko dana sa svojom zaručnicom o lepoti svakodnevice. I zezamo se na temu da na našoj kući napišemo, po uzoru na vrnjačkobanjske ili opatijske,

VILA SVAKODNEVICA!

Ako je nekome interesantno da napišem nešto na tu temu, recite slobodno. Ako nije, i ovo prethodno je bilo nezanimljivo.