BARON

Na sedištu okruženom ženama sedi glavom i bradom baron, rumen, veseo, razbarušen u nekom prastarom mongomercu i farmerkama.

Ponovo me je ovih dana izujedao život. Nije dovoljno što me sve boli, već su rane i prilično vidljive. Umorna sam od njihovog prikrivanja. Više nego obično vodim računa kako se oblačim. Na vreme sam kupila karte za predstavu “Knjeginja čardaša”. Njenu muziku volim još iz rane mladosti, a srećan je i kraj. Ipak mi se u pozorište definitivno ne ide.

baron

Udobno sam se smestila i gledam u posetioce. Uglavnom je publika ženska, a i nisam jedina koja je sama. Polako me opušta komešanje publike, žamor i štimanje instrumenata. Crvena zavesa se konačno diže i poznato sitno uzbuđenje me žari.

Iz pozorišta odlazim lagana kao pero, potonula u fino tihovanje, obložena lekovitim dejstvom muzike. Srećna sam bar na kratko. Ništa me više ne boli. Razmišljam kako je glavna junakinja sa raskošnim glasom, dobrom energijom, a pri tom i prelepim stasom u potpunosti ispunila sva moja očekivanja. Glavni muški lik baronov sin bi morao pod hitno na dijetu, dok je baron markantan i baš onakav kakav mu uloga nalaže. Elegantan, u fraku sa podužom sedom kosom, gospodstven i iznad svega prijatnog glasa.

Ne izlazi mi se iz te tako lepe priče, još mi je muzika u duši, dok mi baletska pratnja u predivnim kostimima igra pred očima. Čekam strpljivo autobus koji prilično kasni i to me apsolutno ne dotiče. Čak mi prija i buka koju prave stariji i neuobičajeno dobro raspoloženi budući putnici. Srećom pa sam odreagovala na dolazak autobusa.

Sedam na prvo slobodno mesto u skoro praznom autobusu. Ipak polako počinjem da napuštam muzičku priču, koju zamenjuje vriskav kikot starijih žena. Smeju se glasno, mladalački i po meni prilično napadno za njihove godine. Savladala me je radoznalost i počinjem sa interesovanjem da tražim izvor tolike radosti i buke. Pritom se čudim kako se ne boje da tako zbijene u gomili ne padnu, a nije mi ni jasno  što stoje pored toliko praznih sedišta.

Pri jednom od skretanja autobusa koje je malo olabavio ženski obruč, imam i šta da vidim. Na sedištu okruženom ženama sedi glavom i bradom baron, rumen, veseo, razbarušen u nekom prastarom mongomercu i farmerkama. Jedva sam ga prepoznala, onako neuglednog, bez fraka, bez scenske šminke i bez trunke otmenosti. Zajednička im je bila samo dugačka kosa i kočoperno držanje koje mi kod barona uopšte nije smetalo.

Publika ga stanicu po stanicu nevoljno napušta, dok u autobusu u dosadnoj tišini ostajemo samo nas dvoje. Ja izlazim na pretposlednjoj stanici i očigledno je da smo komšije. Trenutno razočarenje mi zamenjuje misao da ga odnekud znam, ali nikako da ga smestim u neki drugi ambijent.

Izlazimo zajedno, on se javlja vozaču glasno, ja mnogo tiše.  Sad mi je već i glas poznat. On brzo, a ja lagano koračam ka kući. Ne mogu da se otrgnem pomisli da ga viđam skoro svaki dan pri povratku sa posla, ali još ne znam tačno gde. Prodavnica sigurno nije.  Glas mi je postao iznenada nekako iritantan i odjednom se stvorila slika iz kafane u blizini, pored koje svaki dan prolazim, i od koje redovno, koliko mogu skrećem pogled. Prepoznala sam u njemu redovnog posetioca kafane, koji stalno glasno priča, bolje reći uglavnom se dere, po meni dosta nacvrcano smeje i ni najmanje na otmenog barona ne podseća. Sad se već osećam kao izduvani balon i polako potiskujem  osećaj lepote iz pozorišta ponesen.

Posle izvesnog vremena ponovo sam srela svog komšiju očigledno vernog člana naše lokalne, isključivo muške kafane. Ovog puta sam se zaklonjena svojim tamnim, dioptrijskim naočarima slobodno zagledala u njega. Uopšte mi više nije bio toliko odbojan, moglo bi se reći da mi je postao čak i simpatičan. Pomislila sam kako ima lep glas i da nije ni čudo što je operski pevač. Pa i operski pevači su samo ljudi koji vole kafanu i druženje, a verovatno ni baroni nisu od toga bili operisani, ali ih ja osim iz pozorišta nisam poznavala.

Nametnula mi se misao koliko je tačna ona poznata izreka, “da odelo ne čini čoveka”. Odelo obično šalje mnoge poruke koje nažalost često mogu biti pogešne. Neretko odeća pokazuje raspoloženje, status, poreklo, navike, a sve to može biti velika zabluda. Loša odevna kombinacija, loše sklopljene boje, a posebno kafana, u meni izaziva automatski loš utisak o čoveku, bar kad je prvi utisak u pitanju. Sve u svemu ta kafana mi više nije odbojna i sa znatiželjom u njoj tražim isključivo barona.