MANTIL
Kada bi naišla životna nevolja, on bi je čvrsto zagrlio i ušuškao pod mantil koji je upijao sve suze i grube riječi.
Hodao je kamenitom ulicom, okrenut buri, koja se cijeli dan nadimala i splašnjavala s povremenim jakim udarima. Nezakopčan krem mantil u naletima bure se otvarao i postajao plaštom.
Ona je vitka i tanka hodala prema njemu, nošena burom. Skoro je poletjela. Kad su se približili jedno drugom, ogrijali su se toplinom pogleda. Poželjela je da je ogrne mantilom i skloni pod kameni bedem. Nije prošlo mnogo vremena i želja joj se ostvarila. Ljubili su se šćućureni pod mantilom.
Kada im se, poslije sina, rodila kćer, došao je u mantilu u porodilište. Opet je bura mela sve pred sobom. Kada im je granatiran grad, ona je uzela u naručje devetomjesečnu kćer, umotanu u ćebence, on je trogodišnjeg sina ogrnuo mantilom. Tako su, u pauzi granatiranja, uletjeli u sklonište. Djecu su pokrili mantilom. Kada su bježali, u auto su, pod djecu, prostrli mantil. Kada su stigli na sigurno, od imovine u podstanarskom stanu, imali su samo mantil.
Mantil se selio s njima desetak puta. Kada bi naišla životna nevolja, on bi je čvrsto zagrlio i ušuškao pod mantil koji je upijao sve suze i grube riječi. Nježne su ga osvježavale. Nije stario. Nježnosti je, ipak, bilo više.
Kada su sagradili svoju kuću, mantil je dobio počasno mjesto, u hodniku, na čiviluku. Sada čekaju unuče, da ga njime pokrivaju i ušuškavaju i da mu ispričaju priču o hladnoj buri i toplini pogleda u jednom dalekom gradu.
Leave A Comment