PUKOTINE U KAMENU

Kroz suštinsko pitanje o Identitetu, apostoli Petar i Pavle otkrivaju nam Crkvu koja ne počiva na ljudskom savršenstvu, već na Božijoj blagodati.

Na rubu Galileje, gde kamene molitve odjekuju u udubljenjima ruševina, u Kesariji Filipovoj – mestu prožetom pečatom svetske sile koja je težila da bude večna – Hristos izgovara pitanje koje probija tkivo vremena oštrinom unutrašnjeg proročanstva.

petar pavle

Među mermerima posvećenim Cezaru i drevnim izvorima Jordana, koji su izbijali kao podsetnik na neizrecivi princip, čulo se pitanje: „Šta o meni govore ljudi, ko je Sin Čovečiji?“ (Jevanđelje po Mateju 16, 13). To nije bilo pitanje kategoričke klasifikacije niti teološkog istraživanja; to je bio iskupljujući rez unutar ukočenog pogleda učenika, zahtev da se rastvori mit o lakim tumačenjima i da se um usmeri ka vertikalnoj tišini istine.

Njihovi prvi odgovori odražavali su reciklažu poznatih modela – Ilije, Jeremije, Jovana – kao očajničke pokušaje da se nečuveno učvrsti unutar pretpostojećeg. Ljudska misao, plašljiva pred enigmom Ovaploćenja, tražila je utočište u prepoznatljivim modelima kako bi presrela Otkrivenje. Tako stalno delujemo: prikrivamo apsolut kao filantropsku propoved, sveto kao moralni primer, Boga kao doprinos napretku društva. Stalno povlačenje volje pred izazovom Božanstva.

Ali kroz neodlučni odjek ostalih, uzdiže se Simonov glas, glas koji je nastao iz izliva srca ogoljenog pred Bogom: „Ti si Hristos, Sin Boga živoga“ (Jevanđelje po Mateju 16, 16). Ovo priznanje nije bila retorička figura; to je bio raskid sa svakim reprezentativnim sredstvom, to je bio ulazak u bezvremensko vreme Otkrivenja. Isus potvrđuje da „telo i krv nisu ti ovo otkrili, nego Otac moj koji je na nebesima“, svedočeći da se istina ne uči, već otkriva.

Upravo na ovoj steni, upravo na ovom ispovedanju, Crkva je utemeljena. „A i ja tebi kažem da si ti Petar, i na tom kamenu sazidaću Crkvu svoju i vrata pakla neće je nadvladati“ (Jevanđelje po Mateju 16, 18). Kako je ovo paradoksalno! Ova stena nije nedeljivi blok mermera, već čovek sa nestabilnostima, pukotinama i slabošću – ribar iz Vitsaide, koji je obećao veru do smrti, a zatim se odrekao Učitelja pred plamenom vatre u dvorištu. Stena koja tone, sumnja, ali nastavlja da se zove zahvaljujući svojoj spremnosti da se sruši i ponovo podigne.

Patristička mudrost, sa strogošću teološke preciznosti, pravilno je protumačila da je temelj vera ličnosti. Sveti Fotije Veliki to primećuje: „Stena Crkve je ispovest Isusovog Božanstva, koju je učinio Petar, i zajedničko nasleđe apostola.“ Ovde nemamo carsko prejemstvo, imamo evharistijsku zajednicu. Crkva je zasnovana na blagodati koja prodire u pukotine. Ključevi Carstva su medicinski instrumenti, a ne žezla. Moć koja se prenosi nije vežba nametanja, već ponuda isceljenja.

Ko god pokuša da pretvori ispovest u uspostavljanje ličnosti, pretvara veru u frakciju. Konstancije Sinajski podseća nas na Svetog apostola Pavla: „Ja sam Pavlov, ja sam Apolosov, ja sam Kifin“, i ovim rečima otkriva zabludu podela. Crkva koja se zasniva na ličnostima je telo koje je već fragmentirano.

I pored ovog nepokretnog kamena, izranja paralelni koren: Pavle. Rođen iz plemena Venijaminovog, učenik Zakona pod Gamalailom, Savle je bio oličenje zakonske pobožnosti, iskovane u peći farisejske strogosti. Nije počeo kao ravnodušna osoba; počeo je kao progonitelj, goreći u uverenju da brani čistotu vere u Boga. Prilikom kamenovanja Svetog arhiđakona Stefana, nije bio posmatrač, bio je prisutan, a njegovo prisustvo je imalo oštrinu teološkog rata.

Njegovo obraćenje nije bila glatka kriva, već pukotina. Svetlost koja razbija vid, glas koji uništava oklop samodovoljnosti. On nije „pronašao“ Hrista; Hristos ga je zgnječio da bi ga preoblikovao. I naziva ga „izabranim sudom… da nosi ime moje pred neznabošce i careve“ (Dela apostolska 9, 15). Glineni sud, propadljiv i krhak, koji sadrži neizrecivo.

Pavle ne gradi teologiju sa distance apstraktnog shvatanja; on piše krvlju svojih rana, sa urezanom tišinom pokajanja. Njegova pisma (poslanice) nisu sistem, ona su odjek kataklizmičnog iskustva blagodati. Njegovo svedočanstvo, reč i rana, na kraju preplavljuje Rim, počevši od podruma okova da bi dostiglo vrhunac transformacije.

Sveti apostoli Petar i Pavle, raspeti naopačke i obezglavljeni – to su dva načina svedočenja koja se susreću u raspadu ega. Jedan je telo koje je prevrnuto, drugi je glas koji je utišan, ali oba prevazilaze istoriju. Oni nisu svetitelji od vitraža; oni su slomljeni ljudi i kao takvi transformisani. Jedan je temelj, drugi je tendencija; jedan je zajednički poziv, drugi je apostolski raskid.

I ova dvostruka figura, ribar i učitelj zakona, ne iscrpljuje se u komplementarnosti; ona je izraz istog Duha kroz različite kvalitete materije. Jevanđelje se ne širi kroz punoću, već kroz ranjavanje. Nije izgrađeno na savršenstvu, već na silasku blagodati. Istorija spasenja je napisana isprekidanim glasovima.

I Hristovo pitanje nije prestajalo. Ono odjekuje u hodnicima svakodnevnog života, u drhtaju usamljenosti, u ćorsokacima uma: „A šta vi kažete, ko sam ja?“

Odgovor nije skriven u rezimeu katihizisa niti u ponavljanju crkvene terminologije. Odgovor izvire iz lične praznine, iz mesta gde prepoznajemo sebe kao razbijenu posudu. Crkva ne opstaje zato što je nepogrešiva; ona opstaje zato što kroz pukotine u svojim temeljima – poricanja Petra, progone Pavla – diše svetlošću drugog sveta, Carstva koje nije osnovano uslovima, već se rađa u žrtvenom ispovedanju onih koji se usuđuju da kažu: „Ti si Hristos.“

Maksim Pafilis, Episkop melitenski