BLAGO ZA SEBE, A NE U BOGU

Možemo imati pune žitnice, a srce prazno od ljubavi i brige za bližnjeg. Kroz priču o bezumnom bogatašu Hristos nas pita kako upravljamo onim što nam je Bog poverio.

Čovek se svakodnevno bori da stekne dobra, stvori imovinu i obezbedi svoju budućnost. Rad, štednja i želja za boljim životom nisu za osudu. Pitanje je, međutim, kada materijalna dobra prestaju da budu sredstvo za život i pretvaraju se u cilj našeg postojanja.

bog poverio

Kroz jednu priču i danas nam govori Hristos.

Kaže nam da su njive jednog bogatog čoveka donele obilan rod. On je razmišljao šta da radi sa tolikim rodom, jer mu žitnice nisu bile dovoljne. „Srušiću žitnice svoje i sagradiću veće, i sabraću onde sva žita svoja i dobra svoja“, pomislio je. Da sruši stare žitnice i sagradi veće. Zatim bi rekao samom sebi: „Imaš mnoga dobra složena za mnoge godine; počivaj, jedi, pij, veseli se.“ A Bog odgovara bogatašu da će još te noći umreti. „Tako biva onome koji sabira blago za sebe, a ne bogati se u Bogu.“ Tako prolazi svako ko gomila blago, a ne bogati se onim što Bog hoće.

Bogataša iz priče Bog ne osuđuje zbog dobara koja je stekao, ma koliko da su velika. Osuđuje ga zato što se u njima zatvorio. Stalo mu je samo da poveća svoje žitnice kako bi sve stalo u njih, ne mareći ni za Boga ni za svog bližnjeg.

Koliko puta smo čuli da govori o sebi? Koliko puta smo čuli da nam u ušima odzvanja prisvojna zamenica (moja i moje)?

Sve se vrti oko njega.

Dođimo u naše dane i u naše sopstveno ponašanje.

Koliko puta smo izbrojali ono što imamo?

Koliko puta smo se poredili s drugima na osnovu onoga što imamo? Kuće, automobili, novac, bogatstvo.

Koliko puta nas je obuzeo strah da ne izgubimo svoju imovinu?

Dakle, pitanje glasi: imamo li imovinu ili možda imovina ima nas?

Kada dođemo do toga da se više plašimo da ne izgubimo ono što imamo nego da ne izgubimo svoju ljudskost i solidarnost, tada imovina ne pripada nama. Mi pripadamo imovini.

Sav smisao u vezi sa dobrima nalazi se u Hristovoj reči: „Tako biva onome koji sabira blago za sebe, a ne bogati se u Bogu.“

On ne odbacuje materijalna dobra, niti nam kaže da nemamo ništa. On svima nama otkriva njihovu prolaznost i taštinu. Pravo bogatstvo nije ono što skupljamo, nego ono što dajemo. Ono što dajemo Bogu i u ljubavi prema drugome.

Ima li u našem srcu mesta za Boga i za drugoga?

Možemo imati pune žitnice, ali da nam srce ostane prazno. Prazno od ljubavi, solidarnosti, čovekoljublja, brige za drugoga.

U društvu koje želi da skupljamo materijalna dobra, Hristos dolazi da nas podseti i na nešto drugo: da usred svega pronađemo makar pukotinu ljubavi, dodira sa Bogom i sa bližnjim.

Možda, na kraju, najveća drama bezumnog bogataša nije bila u tome što je imao pune žitnice, nego što je imao srce u koje nije stalo ništa osim njega samog. Jer čovek ne postaje bogat od onoga što nagomila, nego od onoga što uspe da pretvori u ljubav. A pred večnosti pitanje nije koliko smo stekli, nego šta smo uradili sa onim što nam je Bog poverio.