PAROH KNEIPP

Čuveni nemački paroh i alternativni lekar, naturopata i iscelitelj Sebastian Knajp

Sebastian Kneipp (Sebastian Knajp) je rođen 17. svibnja 1821. u Stephansriedu, seocetu od nekoliko kuća u blizini Ottobeurena u Bavarskoj, SR Njemačka.

nemački lekar i iscelitelj paroh Sebastian Knajp - Sebastian Kneipp

Otac mu je bio siromašni tkalac. Rosina, majka Sebastiana Kneippa, bila je nekoliko godina starija od njegova oca Ksavera Kneippa, za kojega se udala kao udovica i dovela mu svoje dvije djevojčice iz prvog braka. U braku sa Ksaverom rodila je još dvije djevojčice, jednu prije Sebastiana, drugu poslije njega.

Sedmeročlana obitelj je živjela vrlo oskudno i njegova majka je uvijek bila zlovoljna i puna gorčine.

Sebastian Knajp je već kao jedanaestogodišnji dječak morao pomagati ocu na razboju. U tom životu punom bijede činilo se da je beznadna njegova želja da postane svećenik. Da bi ostvario svoje želje, nije mu preostalo drugo nego da već od osamnaeste godine »zaista vrijedno radi, štedi i ni krajcera ne potroši«. Ušteđevinu je čuvao u potkrovlju, izatkao posteljinu, dao da se naprave nosači za krevet, kovčeg i sve ono što je studentu potrebno.

Kad je imao dvadeset godina, majka mu je umrla od tuberkuloze. Već je odlučio da ode od kuće kad navrši dvadeset i prvu godinu, ali baš na rođendan ga je zadesila nova nesreća. Izgorjela je njihova obiteljska kuća, a plamen je među ostalim progutao i njegovu ušteđevinu i svu opremu. Ostala mu je samo grubo tkana košulja koju je imao na sebi i hlače od cviliha. To je bilo sve. Ali u njemu je još živjela stara želja.

Nakon dugotrajnog i mukotrpnog nastojanja Sebastian je pronašao dobrotvora, dra Merklea iz Gronenbacha. Tako je napravio prilično velik korak k ispunjenju svoje želje za zvanjem Ali, naišle su prepreke još veće od dotadašnjih: siromaštvo i neprijateljstvo okoline.

U ljeto 1845. godine njegov je kašalj pokazao da ima tuberkulozu pluća: »Iako sam odranije bio navikao na mnogo naporniji fizički rad, na najbolju seosku hranu i dobar zrak te se mnogo kretao i zimi i ljeti, sada sam se svakim tjednom osjećao sve umornijim i utučenijim. Izgubio sam tek i san te stigao tako daleko da sam u trećem razredu gimnazije morao polovinu vremena provoditi u postelji.«

Na molbu njegova dobrotvora prof, dra Merklea pregledao ga je vojni liječnik i liječnik za siromašne i utvrdio da su mu oboljela oba plućna krila. Očito je Kneipp i ranije od toga bolovao, a bolest se sada vratila. Sto puta ga je u godini dana posjetio taj liječnik koji je uz to pozvao i bataljonskog liječnika na suradnju, ali sve je bilo uzalud. Kneipp je toliko oslabio da je na kraju školske godine morao ostati u Dillingenu jer nije mogao pješice u Stephansried, a željeznice nije bilo.

Odmor mu je iz dana u dan vraćao snagu. Svu svoju volju upotrijebio je da napregne sve svoje snage, izdržao je i u jesen 1848, u dvadeset i sedmoj godini, položio ispit zrelosti Ali je tako oslabio da mu je prof. Merkle morao donijeti svjedodžbu u sobu. Dao mu je i novac za vlak od Donauwortha do mjesta Buchloe, odakle je trebalo da ga otac kolima preveze do kuće ili da ide pješice. Njegov dobrotvor nije bio siguran da će Sebastiana vidjeti u Dillingenu na pripremama za studij filozofije.

Sebastian je želio otići u Munchen gdje bi ispite iz filozofije mogao prije položiti nego u Dillingenu. S obzirom na njegove godine bilo mu je važno dobro iskoristiti vrijeme. Međutim, liječnik i dr Merkle upozoravali su ga na to da klima u glavnom gradu Bavarske nije zdrava. Ali Kneipp je u proljeće 1849. godine ponovo izrazio svoju želju i oni su tada pristali.

Kao student, u Munchenu nije osjećao bolove. Ali nakon nekoliko predavanja jedva da je što zapamtio od onoga što je slušao. Bio je toliko slab.

BioCapillary kapi za cirkulaciju -728x90

Njegovo zdravstveno stanje je osciliralo. Kašljao je s krvavim ispljuvkom i bio slabiji nego ikada. Ponekad je odlazio na predavanja, a ponekad čučao u svojoj sobi, satrven i ustrašen. Jednoga dana je dokolicu na koju je bio osuđen iskoristio za to da s još nekim studentima posjeti dvorsku knjižnicu. Čitanje ga je zamaralo i želio se samo malo razvedriti.

Nije znao što bi kad se već našao ondje, pa mu je ponuđen katalog da ga prelista. Tako je nabasao na knjižicu dra med. Johanna Siegmttnda Habna, liječnika u Schweidnitzu, koja je prvi put objavljena 1737. godine: »Čudesna ljekovita moć svježe vode na čovjekovo tijelo, primijenjena izvana i iznutra, potvrđena je iskustvom«.

U rukama je držao poboljšano i prošireno izdanje koje je 1831. godine pripremio prof. Oertel iz Ansbacha na trošak »Velike hidropatične zajednice«.

Ta knjižica je potakla Sebastiana Kneippa da na sebi iskuša »moć vode«, i njegovo zdravstveno stanje počelo se polako poboljšavati. I u sljedećem semestru u Dillingenu imao je knjižicu i njome se »koristio«. Kako, ne znamo. »Smijali su mi se kad bih pripovijedao o svojim tihim satima i primjeni knjižice i nitko mi nije dao sredstava da nastavim pokus.«

A onda je jednoga zimskog dana trčao tri četrvrt sata do Dunava, svukao se i za nekoliko sekundi skočio u hladne valove, onako mokar se obukao jer nije ponio ručnik, i tako otrčao natrag u svoj stan gdje je stigao sav oznojen. To mu je očito vrlo prijalo. »Nakon toga sam tri puta na tjedan zimi išao do Dunava (bez obzira na stupanj hladnoće) i kupao se do polovice tijela po tri do četiri sekunde na 12-18°C.« To znači da su kratke polukupelji u vodi hladnoj kao led bile njegovi prvi pokusi. Kako su djelovali?

Dolazio bi umoran do Dunava, a svaki put se vraćao okrijepljen. Zato je došao do zaključka: »Ako za mene ima neki lijek, nakon svega što sam iskušao pa mi ništa nije pomagalo, onda je to voda.« Postao je sposobniji za umni rad, popravio mu se tek i mogao je redovito pohađati predavanja.

Obje naredne godine, od jeseni 1850. do jeseni 1852, studirao je u Miinchenu, na Georgianumu. Ondje nije morao plaćati pa nije imao nikakvih briga. Njegovo zdravlje se na dobroj i obilnoj hrani poboljšalo. Općenito, okolina je bila takva da se psihički dobro osjećao, ali i dalje se kradom liječio vodom. Naime, noću se iskradao iz kuće kroz prozor u prizemlju. Zatim se na ribnjaku polijevao vodom iz zaljevače.

To je bio početak knajpovskih polijevanja koja je kasnije označio kao svoje najvažnije otkriće. Ona su mu pomogla da se sve bolje osjećao i bio sve sposobniji za rad. Na temeljitim liječničkim pregledima od kojih je zavisilo hoće li biti posvećen za svećenika, pokazalo se da je potpuno zdrav.

Sebastian Kneipp je u kolovozu 1852. godine u augsburškoj katedrali posvećen za svećenika. Iz tog vremena sačuvan je njegov prvi kratki recept. Dao ga je djevojci Kolumbi Haab koja je očito oboljela od neke žutice, često povezane s psihičkim tegobama (čemer, tuga, utučenost). Vrijedi napomenuti da je uz kvašenje vodom preporučio i hladne polukupelji u sobi, u trajanju od dvije do tri minute.

Uz to je pacijentkinja morala više puta tjedno stavljati obloge. Kneipp je u liječenju naznačio jedan od prvih uvjeta za primjenu hladne kure: »Kad ulazimo u vodu, tijelo mora biti potpuno toplo.« Isto tako vrijedi spomenuti i rečenicu: »Sok od rotkve ujutro i uvečer«. Tako je Kneipp već na početku kure uzimao u obzir liječenje biljem.

Nakon prve prijave zbog prekršaja pravila da ne smije liječiti, uslijedile su druge. Neobično je samo to da ga nisu napali apotekari i liječnici kad se borio protiv kolere u Boosu. Dok je bio kapelan u Boosu, harala je kolera u mjestu.

Kneipp je svojim postupcima spasio četrdeset i dva oboljela od kolere. Tom prilikom je prvi put primijenio vruće obloge umočene u vodu s octom i vruće mlijeko sa slatkim anisom. Zbog tih uspjeha nazvan je »kapelan protiv kolere«.

U Sv. Juraju u Augsburgu bio je samo pola godine kapelan. U svibnju 1855. godine je – vjerojatno zato što nije bio po volji biskupu — poslan za ispovjednika dominikanki u Worishofen. Tu se nije zadovoljio sitnim radom pastira duše u samostanu. Ubrzo je u svoje ruke uzeo samostansko poljoprivredno gospodarstvo i uveo brojna poboljšanja. A glavna briga su mu bila siročad. Sve je činio za njihovo psihičko i fizičko dobro.

Čim se to pročulo, broj djece kojoj je bila potrebna pomoć znatno je porastao. Uz to se u okolici samostana pročulo kako se ispovjednik ne razumije samo u svoj posao i poljoprivredu nego i u liječenje. Nije dugo potrajalo, a na njegova vrata počeli su kucati siromašni ljudi, koji su tražili pomoć za svoje fizičke tegobe.

Iako je u vezi s tim doživljavao neugodna iskustva, Kneipp je opet pokazao onu svoju nekadašnju spremnost da pomaže ljudima u nevolji. »Tko je sam nekada iskusio nevolju, može razumjeti i nevolju svoga bližnjega. Nisu svi oboljeli jednako nesretni. Jer ima sredstava i mogućnosti za liječenje, zna da njegove tegobe nisu dugotrajne. U prvim godinama sam i sam vidio na stotine i tisuće takvih bolesnika, ali sam ih odbijao. Najviše naše sućuti potrebno je siromašku, jadnom i napuštenom, o kojem ne brinu liječnici, koji nema lijekova ni drugih sredstava za liječenje. Primao sam takve nevoljnike i uvijek sam pomagao toj sirotinji kojoj je svatko okrenuo leđa. Mislim da bi mi bilo teško i učinilo bi mi se nesavjesnim i nezahvalnim zalupiti vratima pred takvim napuštenim bićem i odbiti mu onaj izvor pomoći koji je meni u nevolji donio zdravlje i spas.«

To su njegove riječi iz uvoda knjizi »Moja kura vodom«, koju je završio 1886. godine.

Zbog neobičnog načina liječenja o Kneippu se sve više pričalo. Tako je sve više ljudi dolazilo tražiti pomoć. U početku je Kneipp davao usmene upute, koje je bolesnik morao toliko dugo ponavljati dok ih ne bi zapamtio. Kad je bilo nužno, i sam bi se pobrinuo za potrebno polijevanje u samostanskoj praonici.

Ali, kako je k njemu dolazilo sve više bolesnika, javnost je opet uperila svoje poglede na njega. Ubrzo su ga prijavili mjesni liječnik dr med. Schmidt iz Tiirkheima i vidar Andreas King iz Worishofena koji nije bio akademski obrazovan. Prijava je stigla do predsjednika vlade u Augsburgu, koji je bio vrlo naklonjen Sebastianu Kneippu. Odbio ju je s napomenom »Ne samo da postupak ispovjednika Kneippa u Worishofenu nije kažnjiv, nego je i potpuno ispravan.«

Ni ogovaranja, ni zloba, ni sramotna sumnjičenja nisu spriječila bolesnike da dolaze u Worishofen. Štoviše, bilo ih je sve više. To je i pred samo mjesto stavilo nove zadatke koji su se činili nerješivima. Kamo smjestiti toliko ljudi?

U početku su bile na raspolaganju samo dvije obične seoske gostionice »Rosle« i »Adler«. Brojni seljaci s predsjednikom općine na čelu gledali su priliv ljudi sa strane s mješovitim osjećajima. Oni su cijenili ispovjednika, ali ga nisu razumjeli. Činilo im se da je njihova privreda ugrožena. S

amo mali krug ljudi bio je s Kneippom. Tek kad je nakon smrti župnika Ziegera 1881. godine njegovo mjesto preuzeo Kneipp, ponašanje većine stanovnika počelo se mijenjati. Nisu više pružali otpor tome da se mjesto razvije u lječilište. Dapače, bistre i snalažljive glave uvijek su vodile računa o tome da posjetitelji dobiju sve što im treba.

Dr Josef H. Kaiser

Izvod iz uvoda knjige “Veliki Kneippov priručnik –  učenje o zdravom životu i prirodnom liječenju”