RAZMENA KONTAKTA

Danas se sve češće viđaju profesionalno izrađene vizit karte koje na jednoj strani govore kome pripadaju, dok druga strana vodi do profila ili sajta.

Način na koji razmenjujemo kontakte danas je drugačiji nego pre nekoliko godina: profili na mrežama, digitalne vizitke i QR kodovi sve češće zamenjuju mali komad kartona sa imenom i brojem telefona.

vizit karte

Zato se postavlja pitanje da li fizička kartica još ima ulogu, a odgovor zavisi od vrste susreta i od toga kako se komunikacija nastavlja nakon rukovanja.

Zašto se način razmene kontakata menja?

Do pre petnaestak godina razmena kontakata imala je jasan ritual. Predstavite se, kratko porazgovarate, pružite karticu, a sagovornik je spusti u džep sakoa ili novčanik. Danas isto poznanstvo često završava rečenicom „pronaći ću te na LinkedInu“, pa se ime ukuca u pretragu pre nego što se razgovor uopšte završi.

Razlozi su prilično praktični. Telefon je uvek pri ruci, profil se može pronaći za nekoliko sekundi, a digitalni kontakt ne može da se zagubi između dva sakoa. Pored toga, na mreži se vidi više nego na kartici: radno iskustvo, objave, zajednički poznanici. Za mnoge ljude, posebno one koji se često sreću sa novim saradnicima, to je prirodniji nastavak razgovora.

Ipak, promena navika ne znači da je fizička razmena nestala. Ona je samo prestala da bude jedini način, pa su se ljudi navikli da biraju. Neko će skenirati QR kod sa prezentacije, neko će zatražiti broj telefona, a neko će i dalje rado primiti karticu, naročito ako je susret bio kratak i ugodan.

Gde se digitalno predstavljanje uklapa u susret?

Zamislite stručni skup sa dvesta učesnika i desetak kratkih razgovora u jednom prepodnevu. Digitalno predstavljanje tu ima jasnu prednost: QR kod na bedžu ili telefonu skrati razmenu na par sekundi, a LinkedIn pozivnica može stići još dok se čaša kafe hladi. Nema traženja olovke ni diktiranja adrese e-pošte.

Međutim, digitalni kontakt ima i svoju slabost: lako se gubi u mnoštvu drugih obaveštenja. Pozivnica stigne među desetak sličnih, a ime koje je u razgovoru zvučalo važno posle nedelju dana postaje samo još jedna sličica profila. Ko je ta osoba, o čemu smo razgovarali, zašto smo se uopšte povezali?

Tu fizički podsetnik na kontakt može ostati vidljiv uz digitalni kontakt. Kada se na stolu, u fioci ili uz monitor nađe kartica sa imenom i logotipom, ona neprimetno vraća sećanje na susret.

vizitka muškarac

Zato se danas sve češće viđaju profesionalno izrađene vizit karte koje na sebi nose i QR kod: jedna strana govori kome pripada, a druga vodi do profila ili sajta. Fizičko i digitalno se tu dopunjuju, a ne takmiče.

Šta ostaje posle kratkog razgovora?

Pogledajmo jedan uobičajen primer. Grafička dizajnerka na sajmu razgovara s vlasnikom male pekare koji razmišlja o novom pakovanju. Razgovor traje desetak minuta, ugodan je, ali on u tom trenutku ne zapisuje ništa. Ona mu pruža karticu, a on je ubacuje u džep košulje.

Dve nedelje kasnije, prebirajući po stvarima, on pronalazi karticu. Nije mu potrebna pretraga ni pamćenje imena: tu su naziv studija, telefon i adresa. Poziva je, a razgovor se nastavlja tamo gde je stao. Da je isti kontakt ostao samo kao zahtev za povezivanje na mreži, velika je verovatnoća da bi završio među neotvorenim porukama.

Ovo je samo primer koji pokazuje da se jedan susret pamti uz fizičku karticu, a ne umesto nje. Kartica nosi prvi utisak i trag razgovora, dok profil dodaje dubinu: portfolio, preporuke, aktuelne projekte. Ko dobije oboje, ima i podsetnik i izvor za dalje upoznavanje.

Postoji i obrnuta strana. Karticu koja se uglavnom svodi na ime i broj, odštampanu na tankom kartonu, lako je odbaciti. Materijal, finiš i čitljivost uticaće na to da li će se kartica zadržati ili završiti u smeću. Vizit karta koja deluje pažljivo napravljena govori i nešto o odnosu prema poslu, makar to bilo samo na nivou utiska.

Od čega zavisi izbor načina povezivanja

Nema univerzalnog odgovora, jer okolnosti susreta diktiraju šta ima smisla. Na velikoj konferenciji sa tehnološkim temama QR kod će verovatno biti prirodniji izbor. U razgovoru sa lokalnim zanatlijom, pekarom ili vlasnikom radnje, gde se poslovi dogovaraju uživo i često telefonom, kartica je i dalje najbrži put do kontakta.

Važno je i ko je sagovornik. Ljudi koji ceo dan provode za računarom rado će prihvatiti LinkedIn pozivnicu, dok oni koji su stalno na terenu, u radionici, prodavnici ili na gradilištu, češće vole nešto što mogu da stave u džep. Slično je i sa generacijama: mlađi će češće skenirati kod, a stariji rado prihvataju štampani kontakt jer im je poznat i ne zahteva pretrpan telefon.

Praktično pravilo koje se nameće glasi: biti spreman na oba načina. Ko ima profil na mreži, kodiran link i nekoliko kartica u novčaniku, može da se prilagodi sagovorniku, a ne da sagovornik prilagođava sebe njemu. Ta fleksibilnost često je važnija od same odluke koji je format bolji.

vizitka ruka

Naravno, postoji i druga strana te priče. Neki ljudi s pravom primećuju da se kartice danas razdaju previše olako i da većina završi nepročitana. U tom pogledu, manje je više: karticu vredi dati onome ko je zaista zainteresovan, a ne svima redom. Tako se vrednost fizičkog predmeta čuva, a razmena dobija težinu koju QR kod, jednostavno zbog svoje lakoće, ne može da pruži.

Na kraju, pitanje nije da li će vizit karta nadživeti digitalne alate, već kada se uklapa u susret. Ako razgovor treba da ostavi trag koji se vidi i dodiruje, a profil na mreži dopuni sve ostalo, onda kartica i dalje ima svoje mesto. Ako je susret bio brz, anoniman i bez nastavka, dovoljan će biti i kod na ekranu telefona.